Kako turistička sezona počne, na Jadran stigne i hiljade sezonskih radnika. Neki se poslije kući vrate s dobrom svotom novca, neki budu zadovoljni pa se vrate i iduće godine, međutim iskustva su različita. Ima i onih kojima se sezonski rad pretvori u noćnu moru.
Jedna takva noćna mora dogodila se anonimnoj ženi, koja je radila kao sezonac u malom mjestu blizu Makarske. Plata je bila skoro dvije hiljade eura za ispomoć u restoranu, ali postoji i druga strana medalja, piše Nova.rs.
Sve je djelovalo kao dobra priča u početku
– Sve je u početku djelovalo kao dobra priča. Radiš osam sati u restoranu koji gleda na more, a imaš organiziran i smještaj i hranu. Plata je bila skoro dvije hiljade eura za ispomoć u restoranu. Jedino na što se ljudi nekako fokusiraju prije nego odu tamo su more i novac.
Stigla sam u malo mjesto blizu Makarske i bila spremna raditi. Pokupili su me na autobuskoj stanici i sve vrijeme su me upućivali u posao, a nisam ni bila svjesna da ću poslije putovanja dugog 13 sati odmah početi raditi. Imala sam samo sat vremena da se smjestim i spremim za smjenu – rekla je ona za Nova.rs.
Kako kaže, njoj je u razgovoru za posao rečeno da se radi o aparmanima za zaposlene koji se sastoje iz sobe sa dva kreveta, dva mala ormara i zajedničkom kupaonicom. Međutim, aparmani su zapravo bile sobe, a kupaonica nije bilo. Rekla je da su to bile tri sobe s krevetima na sprat, te je nas 12 koristilo wc u sklopu apartmana u kojem su boravile i gazde.
– Ne daj Bože da ti je nužda usred noći, oni bi zaključali svoj apartman da se naspavaju te smo se mi morali snalaziti. Samo ću reći, postojalo je veliko dvorište.
Posteljina je bila baš stara. Plahte su na sebi imale pečate iz nekih bolnica, a deke su bile vojničke. I nije nas bilo briga, toliko bismo bili umorni da niko od nas nije ni zagledao u što liježe. A što se tiče pranja rublja, mašina se uključivala jednim danom sedmično. Dosta toga smo prale na ruke i to uglavnom usred noći kako gazde ne bi vikale što trošimo silnu vodu u dvorištu.
Prvi radni dan sam doživjela da se deru na mene jer sam previše spora, kao i da gulim krumpir previše “debelo”. Ali rekla sam sebi da neću odustati i da sam došla zaraditi makar crkla – ipak je to vrlo značajan novac i mogla bih biti mirna za barem dvije godine studija – priča ona te nastavlja:
Radili dokle god su gosti dolazili
– Smjena mi je počinjala u 14 sati, što bi značilo da radim do 22… Ali, malo morgen! Radilo se dokle god su gosti dolazili, a s obzirom na to da se nalazimo uz more – njih je uvijek bilo. Makar to bili pijani Englezi koji u ponoć svraćaju na burgere…
I prvu noć zatvorili smo u jedan sat poslije ponoći, a ispomoć u kuhinji se pretvorila u pomaganje u čišćenju i raspremanju cijelog restorana. I prepakiravanju namirnica koje su se ponovo zamrzavale.
Ako mislite da na moru u skupocjenim restoranima jedete svježe morske plodove – varate se. Uglavnom su to bile smrznute uvezene namirnice, jer je tako jeftinije, i da ne pričam da se to nekoliko puta zamrzavalo i odmrzavalo. Što sam potvrdila u razgovoru s još nekoliko sezonaca koji su radili u različitim restoranima.
Kuhar je bio ludilo. Mislim da se nikad nije kupao, uvijek je bio prljav i pušio je cigaretu dok kuha, a to je glasio za jedan od boljih restorana u tom mjestu. Zaista. Lokalci su baš bili ponosni na njega – rekla je žena kojoj se sezonski rad na Jadranu pretvorio u pravi košmar.
Mjerila se svaka pauza, svaka cigareta brojala…
Kaže da je motiv za odlazak na Jadran novac.
– Opravdavali su sve velikim plaćama i pitanjem: “Misliš da bi negdje zaradila toliko za ovaj poslić?” Poslić… Od umora nemaš snage ni otići do prodavnice, a kamoli u neki izlazak. Za prvih mjesec dana otišla sam tri puta na plažu, i bilo je jezivo.
Liniju sam dotjerala od silnog znojenja, tegljenja teških vreća, ali i ograničenih porcija koje su nam gazde određivale. Jedan dečko, koji je inače bio dva metra visok i kao od stijene odvaljen, onako jak, grdosija je nekad bio toliko gladan da bi jeo ostatke koje bi gosti ostavili u tanjuru, jer, čisto da naglasim – sav novac bismo dobivali na kraju, tako da je rijetko ko imao uz sebe višak novca za trošak.
Svaka pauza se mjerila, svaka cigareta brojala i svaki odlazak u toalet bilježio. Bili smo kao u vojsci.
Ali, izašli smo iz toga jači nego ikad. Kada je otkucao drugi mjesec, kolektivno je nas osmero od desetoro dalo otkaz i dvije sedmice smo proveli uživajući, ali opet, dijeleći prostorije za spavanje – valjda neki “stockholmski sindrom”. Dobili smo takav ten da su nam svi zavidjeli, a samo mi smo znali kakvu smo golgotu preživjeli. I dan danas se sprdamo hoćemo li tamo ponovo, a iskreno da vam kažem – mislim da se u to mjesto više niko od nas nikada ne bi vratio – rekla je sezonska radnica
