Šoljica tamne, baršunaste kafe više je od brze doze kofeina: italijanski espresso cijenjen je društveni i kulturološki ritual koji u Italiji smatraju nacionalnom baštinom vrijednom Uneskovog statusa.
Italijani popiju otprilike 30 miliona šoljica espressa dnevno. Od Venecije do Sicilije, u porculanskim šoljicama ili u malim čašama, s kapljicom mlijeka ili bez njega, svaka šoljica predstavlja im gest prijateljstva.
“Espresso je prilika da kažete prijatelju da vam je stalo,” kazao je vlasnik napuljskog kafića Đambrinus – Masimilijano Rosati, koji je pomogao u pripremi prijedloga za uvrštenje espressa na UN listu svjetske nematerijalne baštine.
“Espresso se pije svakodnevno u svako doba. To je trenutak zajedništva, trenutak čari,” izjavio je za AFP.
Svjetlucavi aparat iza mermernog pulta šišti i zvecka, dok barmen u portafilter stavlja mljevenu kafu, škljocne ga na mjesto i pritisne taster, nakon čega iz aparata preko mljevene kafe počinje da teče gotovo ključala voda.
Cvijeće, voće, čokolada
Po savjetima Italijanskog instituta za espresso, on mora da ima “zaokružen, bogat i baršunast” ukus i “lješnjak-smeđu do tamno-smeđu pjenicu, s karakterističnim žućkastim odsjajem”.
Mora da ima dugotrajnu aromu koja ima “note cvijeća, voća, prepečenca i čokolade”; kažu iz instituta osnovanog za očuvanje espressa.
Italija je na listu nematerijalne baštine već uvrstila brojne tradicije i običaje među kojima su traženje tartufa, umijeće izrade napuljske pice, mediteranska ishrana i tradicionalna izrada violina iz Kremone, rodnog mjesta Antonija Stradivarija.
“Ispijanje espressa je gotovo pa sveti ritual,” kazala je sedamdesetogodišnja učiteljica u penziji Anamarija Konte.
Neki vole uz espresso da pojedu princes krofne, male pice ili uštipke, uz razgovor između zalogaja.
“Kad sam u inostranstvu vidim da ljudi na svoju kafu čekaju u redovima jedni iza, neki s ajfonom u ruci, a neki u ćošku, čitajući knjigu. Ovdje to nije tako,” kazao je vlasnik Rosati.
“U nekim dijelovima Napulja i danas je uobičajeno da se prilikom posjeta nekome ne nose kolači i cvijeće, nego kafa i šećer.”
Uspomene
Anđelo Moriondo iz Torina 1884. patentirao je prvi parni aparat za espresso, ali za dalji razvoj i masovnu proizvodnju zaslužan je Deziderio Pavoni iz Milana koji je za to imao novca.
Ubrzo su aparati postali rasprostranjeni širom Italije, a svaki od 20 regiona imao je malo drukčiju varijantu espressa – kraći, produženi, manje ili više intenzivan, ponekad i s mineralnom vodom sa strane.
“Imam puno uspomena na dolaske u ovaj kafić i ispijanje ove jako dobre kafe,” kazala je dvadesetosmogodišnja turistkinja Jael Lesin-Dejvis, dok je preuzimala svoj “Moretto” espresso s pjenicom od mlijeka i kakao prahom.
Raimondo Riči, vlasnik kafića Sveti Eustahio u starom centru Rima, kaže da espresso pomaže u smanjenju usamljenosti, čak i kada se pije u samoći, daleko od kafića.
“Ponekad kad kod kuće pravimo kafu društvo nam čini aparat koji ispuni prostoriju, ispuni kuću,” rekao je i dodao da to vraća “uspomene na sretna vremena.”
