Jedan od najvećih sportskih biznisa na svijetu doživljava svoje najbolje dane po broju kvalitetnih igrača, njihovoj vještini i ujednačenosti timova. Tako kažu neki.
Drugi smatraju da je košarka u svijetu postala jednolična. Kako uporediti stilove koje smo gledali krajem 80-ih i sve negdje do 2006. godine sa onim što gledamo danas? Šta je bolje? Mogu li se uopšte praviti poređenja? Naravno da mogu.
Gledanje NBA lige na prostoru bivše Jugoslavije krajem 80-ih je bilo ravno ispaljenju space shutllea. Poneke utakmice ste mogli da nađete u videotekama. Prvi “prenosi”, tj. snimci su bili finalna serija Lakersa i Pistonsa, riješena mirnoćom Jabbara i ludom utakmicom Jamesa Worthya. Dolazak kablovske televizije nekoliko godina kasnije je ipak proširio ponudu jer je Screensport emitovao određeni broj utakmica. Prvo finale koje se kod nas intenzivno pratilo je bilo ono 1991. godine. Bullsi protiv Lakersa. Jordan protiv Magica. U ratu smo koristili akumulatore, plinske agregate i neredovno pojavljivanje električne energije da bismo gledali “kradene” prenose sa njemačkog DSF-a. Danas NBA ligu možemo da gledamo svaku noć. Ispratiti omiljenog igrača ili ekipu iz dana u dan je postalo sasvim normalno. Svaka utakmica, svaki potez je dostupan bilo za gledanje ili taktičku analizu. U ponedjeljak će biti emitovan i prvi multiprenos NBA lige u istoriji bivše Jugoslavije. I dok u Sjedinjenim Državama diskutuju zašto sve veći broj mladih otkazuje kablovsku pretplatu i posvećuju se internetu maksimalno, NBA liga i pored pada gledanosti prošlosezonskog plejofa zbog odsustva LeBrona Jamesa i povrede Kevina Duranta u svijetu bilježi nestvarne rezultate koje čak ni drama sa Kinom koja se odigrala u septembru nije uspjela da poljulja.
LEBRON JAMES/EPA
Napravljen je i nestvaran prodor na tržište Indije, zemlje koja ima najveću sportsku dvoranu kapaciteta 9.500 sjedećih mjesta!? O zanimanju za bilo koji sport osim kriketa da ne pričamo.
Prevlast pod košem
Za razliku od godina kada su vladali Golden State i Cleveland i kada su svi čekali njihov duel u finalu, ove sezone je kvalitet lige ravnomjerno raspoređen. Na zapadu konkuriše pet timova za plasman u finale. Na istoku barem četiri (zavisi kome od analitičara vjerujete). Svi favoriti imaju barem dva vrhunska igrača. Gotovo svaka ekipa ima jednog igrača koji nudi spektakl iz noći u noć, dobro svi osim New York Knicksa. Za njih nema spasa.
Nekada smo učeni da je za vrhunski rezultat potrebna prevlast pod košem. Ko ima dominantnog centra može da računa na borbu za trofej. To je bio fokus svih timova. U NBA kao i u svim sportovima treneri i generalni menadžeri kopiraju šampionske ekipe. Vide kako je neko došao do titule i trude se da oponašaju. Zato je Michael Jordan biran na draftu kao treći. Ispred njega su bila dva centra. Hakeem i Sam Bowie. Prva ekipa koja je pokazala da se može osvojiti titula bez dominantnog igrača pod košem su bili Detroit Pistonsi. Thomas i Dumars su bili pioniri igre koja se oslanjala na bekove. Michael Jordan je osvojio šest titula bez centra vrijednog pomena. Doduše njegov dvogodišnji odlazak u baseball je iskoristio Houston te sa Hakeemom Olajuwonom uzeo dva naslova prvaka.
Spursi su se oslanjali na Tima Duncana i Davida Robinsona. Lakersi na Shaquillea O’Neala. Onaj koji je pokrenuo trend igranja sa petorkama bez centra bio je Mike D’Antoni. Čovjek koji je uvijek volio da kaže kako u svakom trenutku želi na terenu da ima pet igrača koji prijete šutem, driblingom ili dodavanjem. “Šta će mi neko od 215 cm ko ne zna ništa osim da smeta”, volio je da kaže D’Antoni. Njegove niske petorke su bile uslovljene i povredama bitnih igrača, ali je ta ekipa Phoenixa oduševljavala gdje god se pojavila. Igrali su najljepše, bili blizu NBA finala, ali se tamo nikada nisu plasirali. Većina NBA legendi koje su danas stručni komentatori su uporno ponavljali kako igranje sa niskom petorkom i oslanjanje na šut za tri poena nikada ne mogu donijeti titulu šampiona.
“Ko živi od šuta, umire od šuta” bila je jedna od omiljenih krilatica američke košarke. Sve do pojave Stepha Currya i Golden State Warriorsa. Curry je svojim trojkama sa 10-12 metara iz driblinga preko ruke bacao u trans navijače svuda po svijetu, a trenere tjerao na potpunu promjenu defanzivnog razmišljanja. Kako čuvati nekoga ko se uredno podiže na šut sa pola terena? Tokom 90-ih godina samo je Stephon Marbury bio bek koji je mogao da šutira klasični skok šut sa pola terena. Ostali su uglavnom u tim situacijama bacali loptu sa grudi ili sa ramena. Danas više od 80 posto lige uredno šutira trojke sa deset metara.
Kada je Golden State svoje majstorstvo na terenu krunisao titulom prvaka, izbijen je i posljednji argument tipa “Tako se ne osvajaju titule”, a čitava liga se dala u potragu za šuterima. Prije 20 ili 30 godina se u NBA ligi igralo sa 10 pokušaja za tri poena za čitav meč. Linija za tri poena je bila nužno zlo. Danas gotovo da nemamo igru leđima prema košu.
Danas je na cijeni vještina
Šut za tri je postao vredniji od šuta za dva poena ili bilo kojeg drugog napadačkog poteza u košarci. Šutirati 33 posto za tri je kao da šutirate 50 posto za dva, tri je veće od dva. Poludistanca je otišla u zaborav, a došli smo dotle da trener Dallasa Rick Carlisle objašnjava kako je igra na niskom postu neefikasna i da njegov 220 cm visoki Porzingis tu nema šta da traži. U NBA su čitave grupe trenera, pomoćnih trenera i statističara utuvile u glavu igračima. Poeni na obruču pod jedan, slobodna bacanja pod dva i šut za tri poena. Sve ostalo nije dovoljno dobro i ne donosi dovoljnu korist.
TRENER DALLASA RICK CARLISLE/EPA
Profesor Kirk Goldsberry, jedan od najcjenjenijih statističara u SAD-u, nedavno je napravio poređenje mape šuta iz 2002. godine i danas. Za razliku od 2002. danas šut sa poludistance gotovo da ne postoji. Iskorijenjen je. Prvu trojku u NBA istoriji je u sezoni 1979-80. pogodio Chris Ford, tada član Bostona, kasnije NBA trener. U prvih deset godina je pokušano trojki koliko se danas ispali za jednu sezonu. I pravila su podešena tako da štite napadače. I dok vam u NBA reketu i sada mogu odrubiti glavu nekažnjeno, na vanjskim pozicijama je odbrana rukama potpuno zabranjena. Igrati kvalitetnu odbranu na bekovima mogu samo vrhunski znalci i atlete.
Za razliku od perioda prije 25 godina kada je svaki tim imao igrače koji izuzev visine nisu imali nijedan drugi košarkaški kvalitet, danas je na cijeni vještina. Ako nemate šut, uglavnom nemate šta da tražite na terenu. I dok većina bivših NBA igrača gunđa, prosto nenaviknuti na takav stil igre, jedna od najvećih NBA legendi i jedan od onih koji vrlo teško daje bilo koju pohvalu Larry Bird je bio jasan: “Mislim da je ovo najbolje što košarka kao igra može da ponudi. Cijeni se preciznost i vještina. To i jeste poenta ovog sporta, a mislim da nikada nismo imali ovoliko šuterski i driblerski moćnih igrača. Izuzetno mi se sviđa današnji način igre…” A kada Larry Bird kaže takvo nešto, onda znate da je NBA liga ponovo na vrhuncu.
Izvor: Oslobođenje
