Dođu tako godine kad komšiluk, roditelji, uža i šira rodbina, prijatelji i poznanici procijene da si ti spreman i pogodan za rađanje djece, stvaranje porodice i potomstva. Ponekad pomislim da kući imaju neku svesku ili tabelu pa kako dođe naredna godina, udare kvačicu i kažu: “E sad je ta i ta osoba spremna da rodi dijete! Vrijeme joj je!” Jer, kako drugačije popamte sve rođake, komšinice, prijateljice i njihove godine i znaju kad je kojoj pravi tajming. Problem nastaje kada ta, i još po koja godina prođu, a ta njihova “tabela žena” se ne ostvari kao majka. Ne razmišljaju oni puno o uzrocima, ali salijeću pitanjima – Pa kad ćeš? Pa zašto nisi? Uporno i istrajno! Drsko i nekulturno! Bezobrazno i primitivno!
Nekada u periodu kada je po toj procjeni bilo moje pravo vrijeme za to, ja sam imala mačku. Nikakvu vezu između te dvije činjenice, nisam uviđala. Volim životinje, smatrala sam da imam odgovarajuće uslove za mačku i da sam sposobna da se brinem za nju. I imala sam mačku. Prosto i jednostavno! Danas, kada sam po procjeni istraživača sa početka teksta, premašila idealan vremenski period za rađanje (odokativno i ofrlje zaokruže moje godine na trideset iako rodni list kaže drugačijie), imam psa. Opet, čista slučajnost. Ali, oku posmatrača, , nije promakla ta činjenica. Vođeni dugogodišnjim iskustvom i stručnim istraživanjem tuđeg života nameću pitanje: “Šta će ti pas, rađaj dijete!?” Površno, ali uporno i istrajno kopanje po tuđem životu, uveliko na snazi. A zaključak jednostavan – kada si žensko, imaš trideset godina, nisi se ostvario kao majka, pritome imaš kućnog ljubimca (mislim da su mačke najgore po tom pitanju, mačka = stara cura, nemajka! ) s tobom nešto nije u redu.
Iznervirana količinom tuđeg nosa u tuđem životu, voljela bih malo da pomognem i edukujem analitičare i istraživače, jer njihovo eliminisanje i uništenje je nemoguće. Svjesna sam toga. Pa ću s toga predstaviti moguće odgovore na pitanje – zašto imam trideset a nemam djecu! Možda je jedan od tih odgovra onaj pravi, a možda je nešto sasvim drugo u pitanju:
Po nekoj neslužbenoj procjeni, danas 35% žena ima problem sa neplodnosti. A problem je takav da je u pitanju bolest koja se ne može vidjeti kad kažete nekom – dobar dan, komšinice! Komšinicu ne boli ništa, nema kožnih oboljenja, vidljivih rana i nedostataka, tako da ni vaš skenirajući pogled, ne može primjetiti s čime se bori ta ženica. Da li je njeno tijelo sposobno da začne i na svijet donese jedno novo, malo biće. Iako niste ginekolog, najradije bi da pogledate, da zavirite, prebrojite jajnike, prođete kroz jajovode da provjerite da li su začepljeni ili ne, bacite pogled na matericu i izvažete hormone! I onda da donesete sud i mišljenje. Žena koja se bori sa neplodnošću u sebi nosi toliko tuge i bola, da apsolutno nema potrebe za vašim pitanjem – kad će beba? Jer, ona sama sebi postavlja to pitanje barem 3 puta dnevno, dovoljne su joj sve oči koje su uprte u nju i sve ruke koje bi rado i iskreno zagrlile tu bebu, dovoljna joj je krivica koju, iako neopravdano, nosi u sebi, i pita se zašto moje tijelo nije “ispravno”. Sledeći put kad vam ponovo padne na pamet to pitanje “Kad?”, ljubim vas, preskočite ne samo njega, već i ono “Dobar dan, komšinice!” jer, će joj dan vjerovatno biti bolji bez vas.
Koliko god nekome čudno zvučalo, postoje žene koje ne žele da rađaju djecu. I to je njihovo pravo, njihov izbor koji apsolutno nema potrebe razvlačiti uz popodnevnu kafu, ili na večernjim druženjima dokonih komšinica. Vjerujte mi ne znam kome je teže, kada je osuda okoline u pitanju, ženama koje mogu a ne žele, ili onima koje žele a ne mogu. Ova prva skupina uglavnom, ćuti o tome, iz straha da će ih nazvati monstrumima, neženama, defektnim, a one nisu ništa od toga. Samo ne žele dijete. Njih ćete najviše naći na forumima, gdje pod lažnim imenima pokušavaju pronaći razumijevanje i neosudu. Citiraću jednu ženu koja ne želi dijete: “Trudnoća mi se gadi, odbojna mi je, ježim se i povraća mi se od toga. Ne mogu gledati prizore poroda niti u filmovima, odmah osjetim bol i grčim se, imam utisak da ću se istrgati. Nisam doživjela neke traume u djetinjstvu vezane uz nečije trudnoće, niti sam odgojena u nekoj strogo konzervativnoj i vjerskoj porodici. Seksualnost i odnosi sa suprotnim polom mi ne predstavljaju problem. Djeca sama po sebi su mi predivna, naročito kada su malena i totalno medena. Bila sam i kod psihijatra i psihologa, i smatraju da nemam bilo kakav strah, traumu ili psihički problem te tako razmišljam. Jednostavno, ja ne želim djecu.”
Imati dijete je obaveza. Koliko god ružno zvučalo, to je možda i najveća obaveza (ujedno i užitak) koji jedna osoba može imati u životu. Da imam trideset, i kad ću biti odgovorna ako neću sad. Ali, znate šta nemam – nemam stalni posao, nemam stan, nemam koliko toliko sigurne mjesečne prilive novca, nemam zdravstveno osiguranje. I možda zbog svega tog što nemam se ne usudim da imam dijete. Sad već vidim hor životom iskusnih čika i teta koji govore: “Ma sve će se to srediti?” , “Za dijete se uvijek nađe!” , “Budeš li čekala sve to, nikad ga nećeš roditi!”. Otkud znate u kakvim uslovima sam ja odrasla? Možda sam ja dijete iz porodice koja se nadala da će se uvijek naći, a često se nije nalazilo. Koliko toga mi je falilo? I kako je to uticalo na mene kao osobu danas? Roditelje koji žive u jako lošoj finansijskoj situaciji, a imaju veliki broj djece, lično, smatram neogdovornim, jer ljubav se ne može ujutro namazati na hljeb i doručkovati. Ogromna je razlika između stvaranja djeteta i stvaranja socijalnog slučaja. Očekujem komentar – imaš za psa/mačku, a nemaš za dijete! Svakome ko i pomisli ovako nešto, toplo bih preporučila da sjedne i dobro se preračuna, koliko vremena i novca treba za jedno, a koliko za drugo. I ako slučajno, izjednači ove dvije stavke, želim mu da i Bog i sreća budu na njegovoj strani u odgoju i podizanju djeteta.
Ovo su samo neki od mogućih, istinitih i iskrenih, razloga koji su odgovor na vaše pitanje – kad će beba? Samo što svaka osoba koja da sebi za pravo da ga postavi apsolutno nema potrebe da dobije istinit odgovor. Jedino na ovom svijetu što je apsolutno i samo moje, je ovo moje tijelo. I raspolažem apsolutnim pravom da radim s njim šta god ja hoću. To što ja imam ili nemam dijete nikakve veze nema sa mojim novim psećim drugom Žikom. On je pas (ne beba, ne dijete, i ne bilo kakva zamjena za dijete), toga smo svejsni i ja i on, ali očito vi niste. Ja, ja ću vam možda i prešutjeti sve ružne riječi koje bih vam rekla svaki put kada gurate svoj nos u moj život, ali Žika, on ima zube i životinjski nagon da ugrize i napadne kad god se osjeća ugroženo. S toga, pripazite se malo!
