KolumneU fokusu

GDJE JE BOSANSKI WUHAN?










Grad Wuhan je proglasio prestanak izolacije i vatrometom je proslavio tu blokadu. To nam daje nadu da ćemo i mi brzo izaći iz blokade. Ali ne treba ni previše vjerovati u tu nadu, jer mi nismo Wuhan. Kada sam bio dječak, moji roditelji su me upisali u izviđače, sa kojima sam puno naučio, sa kojima sam logorovao i što mi je pomoglo kod ljetovanja u šatoru kada sam momkovao. Naučili su me da šator uvijek mora biti postavljen na ravnu površinu, zategnut, jer samo tako može dati pravi ugođaj. Samo jedna upaljena svijeća ga može zagrijati.

Među ovih nekoliko desetina hiljada penzionera, koji čekaju u redu za penziju, sigurno je mnogo koji su to naučili, a to znanje je kao plivanje, jednom kada si naučio, zauvijek si zapamtio.

A kakve to veze ima sa Wuhanom. Apsolutno nikakve. Oni su za sedam dana napravili bolnicu sa hiljadu kreveta. Šta se imaju sa tim hvaliti? Pa i mi smo od uvođenja ovih „stanja“, za samo mjesec dana uspjeli montirati šatore, ne samo na jednom mjestu, pogledajte koliko ih je.

Oni su napravili objekat za jednokratnu upotrebu, izgrađenu bolnicu su već srušili, a mi imamo višenamjenske šatore, neki se koriste za karantin, neki za izolaciju, neki kao zaštita pred ulaz u bolnicu. E sad, oni što su bili pred bolnicom, nisu šatori krivi što nisu zategnuti, pa se u njih više ne može ni ući, vjerovatno oni koji su ih postavljali nisu bili u izviđačima. A oni koji su odlučili da postave šatore, vjerovatno se nisu sjetili da postoje kontejneri za izolaciju, koji se mogu odmah postaviti i koji mogu imati znatno bolju funkciju.

U Bosni i Hercegovini postoje eminentni proizvođači kontejnera, zar je bilo baš toliko teško kupiti nekoliko kontejnera, pa ih postaviti pred svaku bolnicu kao prevencija kroz koju će proći svako ko ulazi u bolnicu.

Lako je reći „Kupujmo domaće“ i zaštitimo bolnice.

Kako jednostavno. Ma lako je meni to govoriti sa ove distance, zabranjeno mi raditi, mogu pametovati,  kad god smo izgubili neku utakmicu, svi smo bili bolji selektori od selektora. Ali mi ne znamo drugačije. Svi se i dalje miješamo u tuđe poslove.

Tako i ja, miješam se u posao drugog, odakle meni pravo da kažem da će biti 19.000 novih sudskih sporova, jer je toliko datih otkaza, kada će poslodavci te radnike odmah primiti nazad čim prođe ova pandemija. Odakle meni pravo da pitam koliko je to, među ovih 19.000 datih otkaza, ostalo bez radnog odnosa poslanika razno raznih skupština, parlamenata, koji ništa ne rade od izbora. A rade, primaju redovno plate, pa pošto smo u kapitalizmu, zna se pravilo „koliko radiš, toliko i zaradiš“. Koliko oni zarađuju, po ovom pravilu, onda puno i rade.

Kako je sada drugo pravilo na snazi, pravilo „radi od kuće“, oni sada imaju opravdanje za svoj rad, pardon, za svoju platu. Do sada su sjedili kod kuće, a sada „rade od kuće“, štede na naknadi za prevoz na posao i topli obrok. Ma nisu svi takvi, ima ih i koji rade, članovi su raznih komisija, aktivni su na skupovima u inostranstvu, nisu oni krivi što se takav rad dodatno plaća. Nisu oni krivi što nisu na spisku onih 19.000 bez posla i što bi se od njihove jednomjesečne plate mogli kupiti kontejneri za sve bolnice i domove zdravlja, kao male izolatorije pred ulaz u te ustanove.

Krivi smo mi što smo ih izabrali.

A vi u bolnicama, domovima zdravlja, policijo, vatrogasci, ne morate ni imati opremu, čuvajte se sami, tako ste sigurniji. Ja sam siguran da se neće naći pogođenim oni poslanici koji i stvarno rade, jer i njima smetaju neradnici.

Pa kakve veze ima ovo sa Wuhanom. Nikakve. Morao sam staviti naslov koji će Vas zainteresovati da pročitate tekst, a kako ste već naučili da živite okruženi iluzijama, već sutra se nećete  ni sjetiti da je ovaj tekst postojao. Članak sa običnim, životnim naslovom „Privreda i mi“, pogledali su samo rijetki, ko danas misli na prviredu.

Miralem Porobić, 65+, u izolaciji



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button