Gdje smo pogriješili: Arhitektura u Bosni i Hercegovini na izdisaju!

Autor: Boris Trapara

Šta je arhitektura? Definisati arhitekturu kao zanimanje, kao društvenu pojavu, kao odnos izgrađenog i neizgrađenog, kao kontinuiran proces ili kao krajnji proizvod, je kompleksan zadatak. U osnovi, arhitektura je spoj nauke i umjetnosti, spoj tehničkog i tehnološkog napretka sa izrazito humanom komponentom, čiji cilj jeste da učini život korisnika, život svih nas, ugodnim u trenutnom prostoru i vremenu. Arhitektura je spoj razuma, čija manifestacija je nauka i strasti, čija manifestacija je umjetnost ili primjenjena umjetnost. Arhitektura je sve ono šta nas okružuje; počev od veličine, ergonomije i estetike stolice u kojoj sjedimo, preko odnosa te stolice sa našim radnim stolom i prostorijom u kojoj se nalazi, do vizura koje se pružaju sa našeg prozora na park ili ulicu, preko našeg susjedstva,  do kraja u kojem stanujemo i grada u kojem smo rođeni, odrasli i u kojem živimo ili sve do gradova koje posjećujemo. Sve to, i mnogo više, je arhitektura. Naše izgrađeno i naslijeđeno okruženje u svim mogućim mjerilima, počev od najsitnijih detalja dizajna enterijera, pa sve do zajedničke infrastrukture zahvaljujući kojoj svijet današnjice funkcioniše kao industrijska mašina, sve to je arhitektura.

Problem Svjedočimo kako bosanskohercegovačka arhitektura današnjice svakim svojim novim rezultatom gubi umjetničku ili estetsku komponentu, koja je pored tehničke, druga važna komponenta arhitekture. Kriza u arhitektonskom stvaralaštvu, koje u bosanskohercegovačkoj praksi sve više poprima oblike neetičnog biznisa, a sve je manje arhitekture sa svojim iskonskim vrijednostima i rezultat je stanja u društvu, nije iznenadna pojava i nije pojava koja će uskoro nestati. Francuski arhitekta Le Corbusier je rekao da je arhitektura stvarna slika društva. U kakvom društvu živimo najbolje govori sveprisutna pojava površno projektovanih ili uopšte neprojektovanih zgrada i ambijenata. Takav stav društva, nas arhitekata i investitora, ozbiljno prijeti da ugrozi ne samo trenutne uslove života u našim gradovima, nego i našu baštinu, iz koje smo, kako praksa pokazuje, tako malo naučili.

Historijski aspekt Kroz historiju arhitektura je vrednovana kao umjetnička disciplina. Njena ostvarenja su materijalni dokazi kulture življenja, naučnog napretka i razvijenosti umjetničkog stvaralaštva, kao i osjećaja za lijepo ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom nivou. Težnja da se ostvari dobra arhitektura, kao kvantitativno i kvalitativno trajan proizvod, postoji oduvijek ili bar od crteža u pećini u Altamiri u Španiji. Ova potreba da se ukrasi prostor u kojem čovjek boravi iz praistorije značajna je jer je odvojila puku funkciju (graditeljstvo) od estetske komponente, stvarajući tako arhitekturu u njenom punom značenju.

U Bosni i Hercegovini razvoj arhitekture možemo pratiti, uslovno rečeno, već od rimskih mozaika u Butmiru na Ilidži, preko nadgrobnih spomenika, stećaka, kao što su oni u Radimlji kod Stoca, jedinstvene pojave u svjetskoj kulturi, istoriji i arhitekturi, zatim srednjovjekovnih starih gradova, utvrda i dvorova, kao što su Srebrenik, Vranduk, Bobovac, Kastel i mnogi drugi iz vremena bosanskog kraljevstva, osmanske sakralne i profane arhitekture, u koju spadaju Svrzina kuća u Sarajevu, Stari most u Mostaru i most Mehmed paše Sokolovića u Višegradu, arhitekture austrougarskih stambeno-poslovnih palata i drugih javnih i privatnih zgrada, kakva je Vijećnica u Sarajevu, socijalističke arhitekture čiji umjetnički vrijedan dio čini memorijalna arhitekture, kao što su spomenici na Kozari i Tjentištu, preko arhitekture moderne u koju spada Muzej Revolucije/ Historijski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, pa sve do arhitekture vremena u kojem živimo i koja bi se po svojoj prirodi trebala zvati savremenom, ali je u većoj mjeri graditeljstvo bez ikakvog promišljanja prostora. Svi ovi spomenici nastajali su uvažavajući postojeći ambijent i rezultat su senzibilnog i naučnog pristupa ambijentu i prirodi. Oni su materijalni dokazi da su naši preci znali bolje i humanije.

Pitanje „loše arhitekture“ Problem „loše arhitekture“ nije izolovana pojava i ta pojava prisutna je i u drugim zemljama koje su u procesu socijalne, političke i ekonomske tranzicije, kakve su pojedine države bivše Jugoslavije. Graditeljstvo je kao pojam i pojava suprotno od dobre arhitekture. Međutim, ni svo graditeljstvo ne mora nužno biti loše, o čemu govori naše narodno graditeljstvo ili vernakularna arhitektura, čiji primjeri su u Bosni i Hercegovini brojni. Bosanskohercegovačka vernakularna arhitektura, arhitektura bez arhitekte, pokazuje da se uz minimalne ekonomske uslove, burne istorijske prilike koje ne dozvoljavaju kontinuitet u razvoju zanatstva ili tehnologija u građenju, ipak mogu ostvariti humani odnosi u izgrađenim ambijentima uz poštovanje prirode i uz kakve-takve estetske vrijednosti. Većina onoga što danas gradimo, bez obzira na dostupnost i evoluciju građevinskih materijala, pokazuje suštinsko nerazumijevanje arhitekture, ali i na mnogo širem nivou, potpuno ignorisanje prirode i pravih vrijednosti koje su naši preci baštinili. Čini se da nikad prije u istoriji Bosne i Hercegovine nije bilo više kiča koji nazivamo arhitekturom, a zapravo je puko graditeljstvo. Vladavina neukusa sa jedne strane i neetičnosti sa druge strane. Jer, dok su u pojedinim krajevima svijeta primitivni objekti (po svojoj konstrukciji i materijalizaciji) rezultat loše ekonomske situacije i nedostupnosti kvalitetnih materijala, kod nas se dešava da mi dobrim i kvalitetnim materijalima stvaramo objekte jako niskog kvaliteta i minimalnih ili nikakvih estetskih vrijednosti.

Situacija na terenu, počev od glavnog grada Bosne i Hercegovine, na nivou urbanizma i arhitekture poprimila je u praksi takav oblik da bi se on mogao svrstati u sociopatologiju građenja, u pojavu koju treba liječiti. U pozorišnoj predstavi „Tajna džema od malina“ koju je režirala Selma Spahić prema istoimenoj knjizi autora Karima Zaimovića i koja igra u SARTR-u, narator nagovještava opasnost da će se Sarajevo pretvoriti u „mahalski konglomerat uljuljkan u snove o vlastitoj samobitnosti“, dodajući: „ako to već nije.“ Naslijeđeni organski urbanizam iz osmanskog perioda nije mogao više pratiti potrebe savremenog društva, što je djelomično korigovano u austrougarskom periodu. Ulice više nisu bile namijenjene samo pješačkom i konjsko-kolskom saobraćaju, nego po prvi put automobilskom i tramvajskom saobraćaju, što je zahtijevalo suštinske promjene. Dakle, jasno je da smo dio problema naslijedili, međutim, drugi dio smo sami stvorili pod direktnim uticajem politike, stvarajući takozvani „ad hoc urbanizam“ o kojem je često govorila profesorica Vesna Hercegovac-Pašić na svojim predavanjima na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Došli smo u situaciju da objekte ucrtavamo u postojeću urbanističku, prostornu i plansku dokumentaciju, čija suštinska uloga nije da evidentira postojeće, nego da planira buduće. Ako želja za dobrom arhitekturom postoji i kod arhitekte i kod investitora, pitanje je kako se ona u procesu građenja ipak izgubi. Proces građenja bi trebalo regulisati zakonom, odnosno, postojeće zakone u ovoj oblasti početi rigoroznije primjenjivati u praksi za opštu dobrobit društva. Posljedice kojima svjedočimo rezultat su (ne)postojećeg društvenog sistema, obrazovnog sistema, odsustva arhitektonske kritike, odsustva struke, egzistencijalnih i političkih pitanja, kao i siromaštva duha i kulture koji blokiraju kreativno djelovanje.

Šta kaže struka? Profesor Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, Boris Morsan u članku „Kako liječiti arhitekturu: Prinos analizi sociopatologije građenja“ objavljenom septembra 1994. godine u časopisu „Prostor“ kaže: „Postoji praksa jeftine proizvodnje projekata, masovne izgradnje i stvaranja zarade na račun arhitekture i na njezinu štetu. Na toj se praksi razvio osobit mentalitet i način mišljenja u kojemu se razvoj, pravno reguliranje arhitekture i njezina zaštita sustavno narušavaju. Zakoni i odredbe koji su do sada u nas donošeni, neposredan su i najjasniji izraz takvog mišljenja i ponašanja.“ Ova praksa postoji i u Bosni i Hercegovini, što nam pokazuje nadstrešnica nedavno podignuta iznad glavnog ulaza u austrougarsku zgradu Rektorata i Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Najjeftinije ponuđeno rješenje, očito nije najbolje rješenje. Pomenuta nadstrešnica izazvala je čitav stampedo negativnih komentara i kritika, međutim, njena izgradnja je samo rezultat trenutne situacije u društvu i činjenica da je nadstrešnica narušila estetske vrijednosti jedne od arhitektonski i kulturno-istorijski najvrjednijih zgrada austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, je marginalna u poređenju sa stvarnim problemima bosanskohercegovačkog društva i pravca u kojem plovi naša arhitektonska scena. O nadsteršnici smo dosta govorili, a šta smo uradili? Proslavljena nadstrešnica ukazuje da je bitno zadovoljiti formu arhitekture, ali ne i estetiku, kao i na još jedan značajan problem projektantske prakse o kojem isto govori profesor Morsan u pomenutom članku, gdje kaže: „Osim toga, zakon ponovno uspostavlja kolektivnu vlast nad projektiranjem. Pravo projektiranja imaju samo pravne osobe. Nositelji razvoja arhitekture u svim su razdobljima bili autori projekta. To je načelo ukinuto, a posljedice su tragične. Dovoljno je pogledati kakva arhitektura izlazi iz većine velikih biroa. Europski zakoni danas štite upravo individualno pravo na projektiranje, ali propisuju i odgovornosti koje proizilaze iz tog prava. Nadalje, zakon obavezuje investitora da u tehničkoj provedbi izgradnje angažira nadzornog inženjera, koji nije odgovoran autoru projekta. Autori projekta tijekom cijele povijesti vodili su i projektiranje i izgradnju kao jedinstveni proces. Zakoni europskih zemalja i danas inzistiraju upravo na takvoj cjelovitosti.“ U praksi to znači da je umjetnički doprinos koji autor projekta ostvari kroz projektantsku dokumentaciju, koja je materijalizovana autorska ideja, za nadzornog organa i investitora predstavlja često pitanje ekonomske isplativosti, dok je estetska komponenta zanemarena. Ova situacija na terenu otvara dosta prostora za zloupotrebu i postala je opšteprisutna pojava gdje autor projekta, odnosno arhitekta, već od trenutka kada počnu radovi izvođenja postaje svjestan da njegov projekat neće biti u potpunosti izveden kako je i zamišljen.

Zakonodavstvo Arhitektura je javna stvar, to je opšte dobro svih nas i zato se treba ticati svih nas. Ona nije i ne smije biti luksuz, jer je kulturološka potreba i kao takva treba biti dostupna svima. Međutim, interes lokalne zajednice i pojedinaca koji nisu direktno uključeni u arhitektonsku branšu je sveden na minimum, što pokazuju javne rasprave o izmjenama i dopunama prostorno-planske dokumentacije. Asistentica na Arhitektonskom Fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Nasiha Pozder, konstruktivnim kritikama pokušava promijeniti na bolje trenutno stanje u urbanističkoj praksi Bosne i Hercegovine. Kao arhitektica i urbanistica, Nasiha Pozder dobro poznaje zakonodavni aspekt problema o kojem je u avgustu 2016. govorila u intervjuu za „Prometej“  pod nazivom „Urbanizam u službi populizma“ gdje kaže: „Naime, u nemogućnosti brze promjene kompletnog Zakona, koji je u ovom momentu konačno došao u tu fazu (trenutno se radi na Prednacrtu novog Zakona), u Zakon o prostornom uređenju KS dodat je Član 46. koji omogućava da se kroz kraći vremenski period, bez učešća javnosti ili informisanja vijećnika općinskih i gradskog vijeća, vrše manje korekcije, koje ne mogu uticati na osnovni Koncept plana. Nažalost, ovaj Član je doživio veliku popularnost među investitorima, te ga se vrlo često koristilo uz pogrešno interpretiranje upravo za promjene Koncepta, odnosno za povećanje spratnosti i dimenzija objekata, pa i same namjene. Na njegovu popularnost je uticala činjenica da je za korekcije potrebno pribaviti potpise ministara nadležnih ministarstava (saobraćaja i prostornog uređenja), gradonačelnika (ako se radi o gradskoj općini), načelnika općine i direktora Zavoda za planiranje i razvoj KS. Dakle, uticaj općinskih službi ovdje, baš kao i izabranih vijećnika i vijećnica je minoran, tačnije ne postoji.“

Uticaj na kolektivnu svijest Profesorica Maja Popovac sa Univerziteta „Džemal Bijedić“ iz Mostara i Internacionalnog „Burch“ Univerziteta iz Ilidže u intervju iz decembra 2014. godine za „Oslobođenje“ kaže: „Potpuno smo pomiješali pojmove regulacioni plan i legalizacija. Na žalost, većina institucija i zavoda se pretvorila u poligon za političke pregovore i potkusurivanje, te sve manje liče na stručna tijela. Sve je manje urbanista koji su školovani, struka je potpuno zanemarena. Ide se linijom manjeg otpora, ljudi se boje za svoj posao i opstanak, tako da pristaju na “kompromise”. Tu ne može biti stručne savjesti – ucijenjeni ste svojom egzistencijom, a od principa ne možete prehraniti svoju djecu.“

Nepostojanje kritičke misli Arhitekta Igor Kuvač, predsjednik Istraživačkog centra za prostor, u intervjuu koji je dao u maju 2016. godine za web portal „enterijer.ba“ govorio je o lošem stanju u oblasti enterijera: „Čini mi se da ne postoji relevantan stručni časopis koji bi na kritički način prikazivao veliku produkciju projekata enterijera. Skoro sam sa kolegama pričao upravo na temu neophodnosti pojave stručne kritike, jer je bez takvog pristupa teško uspostaviti bilo kakav referentni sistem i definisati standarde kvaliteta. Primijetili smo da se projektima enterijera u posljednje vrijeme nazivaju i samo dekoraterske intervencije, što je potpuno neopravdano. Nažalost, ponekad i same arhitekte postupaju slično, njihova uloga je minimalizovana, a stvarni “projektanti” su zapravo vlasnici objekata. U takvim projektima je naglasak na materijalizaciji, dok najvažniji elementi kao što su koncept, poruka i veza sa kontekstom – izostaju.“

Loši primjeri iz prakse Nažalost, brojni su loši primjeri i iz drugih oblasti arhitekture, kakva je zaštita kulturno-istorijskog naslijeđa. Jedan od njih je i primjer sarajevske Baščaršije, uvijek aktuelnog pitanja glavnog grada Bosne i Hercegovine. Poznato je da je sarajevska Baščaršija građevinskim izmjenama izgubila autentičnost i da je trenutno očuvan mali broj originalnih objekata. Originalni su monumentalni objekti, džamije i bezistani, ali pouzdano znamo da je izgled trgovki značajno izmijenjen u pogledu dimenzija i proporcija. Proces prilagođavanja prostora savremenom načinu života je sasvim prirodan i često neophodan, međutim, kada se radi o narušavanju spomeničkih, pa čak i ambijentalnih vrijednosti lokaliteta, onda bilo kakvo djelovanje u cilju „poboljšanja uslova života“ ne može biti opravdano. U konkretnom slučaju radi se o promjeni obloge ulica koje su sa novom kamenom oblogom poprimile odlike dalmatinskog, a ne zadržale odlike bosanskog ambijenta. Naime, krajem decembra 2015. godine postojeća kamena obloga Baščaršijskog trga na kojem se nalazi jedan od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva, Sebilj, zamijenjena je kako je to učinjeno prethodnih godina sa pojedinim baščaršijskim ulicama. Trg i neke ulice dobile su novu oblogu koja materijalizacijom i estetski podsjeća na gradove u Dalmaciji. Zvanično obrazloženje je bilo da je cilj nove obloge da olakša kretanje, obzirom da su prethodni kameni oblutci i lomljeni kamen to otežavali. Na ovaj način jedna od ključnih vrijednosti ambijenta je fizički otkonjena i tako trajno izgubljena.

Situacija na terenu Navedeni primjeri vezani su za Sarajevo, ali je i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini situacija ista. Drugi gradovi ne nose teret koji ima glavni grad, neopravdano nemaju odgovornost kakvu ima glavni grad i nažalost se često i ne čuju. Odsustvo kritike ili bar reakcije na „lošu arhitekturu“ koja se dešava u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, ne mijenja činjenicu da ona postoji. Tako nastaju zgrade u neskladu sa okruženjem, u neskladu kompozicije, proporcija i volumena i sve u krajnostima fluoroscentnih boja fasada ili boja fasada “toalet papira”. To u praksi često djeluje kao scenografija niskobudžetnih filmova, čiji je cilj zadovoljiti minimalne zakonom propisane uslove sa kao hirurški odstranjenim osjećajem za lijepo. Otežavajuća okolnost je politička dimenzija ovog problema. Arhitektura je oduvijek bila vezana za umjetnost, za skulpturu, slikarstvo, poeziju i muziku, o čemu nalazimo konkretne primjere u istoriji umjetnosti (na primjer u grupi De Stijl osnovanoj dvadesetih godina prošlog vijeka), ali i drugim sličnim umjetničkim pokretima, čiji cilj je bio da prikažu važnost harmonije i reda i čiji je arhitektura bila sastavni dio, dok danas nije popularno govoriti o arhitekturi kao o umjetnosti, o čemu svjedoči situacija u praksi. Bez obzira na pozitivne primjere iz prošlosti, bez obzira na greške iz kojih smo učili i bez obzira na postojanje dobre volje da se stvori dobra arhitektura, u praksi konstatntno imamo promašaje, gdje je potpuno zanemaren estetski i ekološki aspekt, a dobra arhitektura je izuzetak. To nije normalno stanje. Iako zvuči utopistički, dobra arhitektura ne treba biti izuzetak, nego svakodnevna pojava. Iz objektivnih razloga mi ne možemo stvarati nove pozitivne trendove, ali nas ništa ne sprječava da pratimo pozitivnu praksu drugih evropskih zemalja. Pa ipak, čini se da je arhitektura stambenih zgrada po kvaliteti na mnogo nižem nivou od naselja koja smo gradili osamdesetih godina prošlog vijeka. Dakle, ne samo da ne možemo pratiti savremene tokove, nego ne možemo održati postignuti kvalitet iz prošlosti.

Kako dalje? Postoje usamljeni pozitivni primjeri kvalitetne arhitekture koji se pojavljuju kao punktualna djelovanja pojedinaca, a koji nažalost nisu dovoljno snažni da zaustave sunovrat u bosanskohercegovačkoj arhitekturi, ali su izuzetno važni sa aspekta kulture i estetskog razvoja.  Pa ipak, loša arhitektura implicira da smo kao arhitekte, ali i kao društvo u cjelini, negdje pogriješili. Loša arhitektura, kao neprijatne slike koje nas okružuju svakodnevno u svim sferama društva, je podsvjesni uzrok nezadovoljstva pojedinca, a kasnije i čitave zajednice i direktno utiče na kvalitet života. Kako spriječiti dalje širenje arhitekture lišene estetike i kvaliteta je složeno pitanje, na koje se odgovori mogu potražiti u drugačijem pristupu u obrazovanju arhitekata, gdje veliki teret snose arhitektonski i građevinski fakulteti, zatim u  zakonodavstvu u oblasti građenja, koje treba da kontroliše stanje u praksi, kao i u razvoju kulturološke svijesti i nadgradnji duha, što je odgovornost svakog od nas pojedinačno.