Prošli put napisah kako klub čine igrači. Slažem se i jučer sama sa sobom. Muški dio populacije, možda, će reći kako se opet djevojka petlja u najvažniju sporednu stvar na svijetu, ali mi to nije baš najvažnija stvar. Sinoć je pružen izvrstan meč. Na tribinama je bilo užasno hladno, ali ona energija “odozdo”, ona želja da se zabije gol je grijala cijeli stadion.
Sa tribina su čitavu tu priču gledali drugovi, roditelji, djevojke, braća, sestre, toliko ljubavi, nade i podrške se preplitalo zrakom. Onaj dim sa sjevera, ono nio bio dim, pogrešno ste vidjeli, ono je bila ljubav, podrška, strah i ponos. Zar niste vidjeli crvenu boju? Koja boja vam se pojavi pred očima kad vam neko kaže: ”ljubav”? Crvena, a?
Djevojka Kenana Pirića i djevojka Sulejmana Krpića su bile u mom društvu, apsorbovala sam njihovu energiju i ispoljavala istu. Veca mi je rekao, u šali, da prokomentarišem u ovom tekstu odijevne kombinacije igrača. Pa znaš šta Vedrane? Bile su slatke. Ljetne baš. Željezničar me podsjećao na more, Sloboda na ljubav. Kad se spoji more i ljubav… Eh, s tim nikad ne promašiš, stari moj! Puni pogodak.
Puni pogodak je sinoć bio i treći gol Slobode. Sloboda je ušla u finale. Čvrsto držim palčeve i onoj ”pravoj” slobodi da dobije na svom značaju, kao što rekoh i u prošlom tekstu, ali da bude usmjerena na neke dobre stvari.
Moje prognoze, prognoze djevojke od 158 cm, koja je pomalo “operisana od nogometa”, su da će Sloboda pobijediti u finalu. Ja osjećam. Ljudi bi trebali to da rade – osjećaju. Svidjele su mi se boje baklji. Podsjećale su, rekoh, na ljubav, a ja volim ljubav. Čestitke Slobodi. Momci, super meč!
PIŠE: Amra Deliomerović
