Piše: Mario Vranješ
Razodijenuo sam svoju zimsku kožu. Pripremam bore i pore na prve alergijske reakcije na behar.Vrtim oko maloga mozga sve svoje voajerske avanture koje ću raditi na prvim zrakama sunca. Sa vlatima trave i laticama cvijeća, sa pčelama, bubama i bajama, djevojkama, ženama
I čekam proljeće…
Probudio se međed u meni, riknuo i poželio da pojede svijet.U zaboravu sam sakrio smetove, oluje, zatišja i bure. Prevrnuo sam u utrobi sve progutane psovke, suze, krikove i hladna srca koja zavoljeh.
I čekam proljeće…
Ljudi, insani, homo sapiensi i dalje prolaze mimo mojih potreba. Ljepote, strasti i požude očekuju moj pozitivan odgovor, pa da me opkole. Niz vodu puštam da odu svi otrovi i fekalije duše moje skupljene u zimskim noćima.
Dok čekam proljeće…
Ispod smeća i prljavština otkrivam pupoljke buđenja ljudskosti. Na klizištima prošloga rastu nove krošnje vedrina, dok vjetrovi sa planina nose disanja punim plućima. Žubori potoka i oslobođenih rijeka nose živote koje zima od zemlje sakri.
Dok čekam proljeće
Kontriram oportunistima, čekajući visibabu da mi nikne na ramenu. Ubijam u pojam pesimiste dok mirišem jagorčevine na ženskim bedrima. Sa razumijevanjem opsujem majku neo (sve i svakakvima) sa jaglacom zadjenutim na mom personalnom osmijehu.
Haman da je došlo proljeće…
