Visoke temperature na sjeveru Sibira uzrokovale su otvaranje misterioznih velikih kratera. Led se u Sibiru počeo otapati izazvavši ogromne promjene u izgledu čitave regije. Posljednji put, led se u Sibiru otapao prije 130.000 godina. Kako kažu naučnici, sibirski led otpušta ugljen dioksid. Međutim, stručnjake puno više zabrinjava prisustvo metana u tlu. Kako se zemlja topi, urušavaju se pruge, raspadaju ceste, a zgrade tonu. Stručnjaci smatraju da je otvaranje sibirskih kratera jedan od prvih vidljivijih znakova ubrzanog otapanja permafrosta u kojem su pohranjene ogromne količine stakleničkih plinova ugljikovog dioksida (CO2) i metana (CH4).
Oko 24% kopnenih područja sjeverne hemisfere pokriveno je vječnim ledom. Prema naučnim procjenama u permafrostu je zarobljeno 17.000 giga tona organskog ugljika. Od toga bi se samo otapanjem sibirskih krajeva moglo osloboditi oko 1.000 giga tona. Kako se plinovi oslobađaju u atmosferu, stvaraju efekt staklenika u kojem se zarobljavaju sunčeve zrake u infracrvenom, toplinskom dijelu spektra čime se podiže temperatura atmosfere. Pri tome treba imati na umu da je metan 86 puta snažniji staklenički plin od CO2.
Ključno je pitanje: kojom se brzinom dešava otapanje, te kolike se količine stakleničkih plinova oslobađaju. Prvi krater u Sibiru, promjera 80-ak metara, pojavio se u julu 2014. Drugi, pronađen nekoliko stotina kilometara dalje, imao je promjer od 15 metara, a treći je bio promjera četiri metra. Kasnije se pojavio cijeli niz rupa i više od 7.000 mjehura pod zemljom koji ukazuju da se u njima skupljaju oslobođeni plinovi nastali topljenjem ledenog tla. Formacija rupa u Sibiru ne predstavlja ozbiljnu opasnost samo za klimu već i za lokalno stanovništvo. One mogu destabilizirati željezničke pruge, zgrade i cijela naselja. Metan je vrlo lako zapaljiv, a prilikom njegovog oslobađanja može doći do eksplozija koje mogu ugroziti ljudske živote.
Autor: Mladen Marić
