Kod priče o transplantaciji organa svako treba razmišljati o tome da je svako prvo potencijalni primatelj, a onda i donor i zato treba o tome stalno pričati, upoznavati ljude s tim humanim pristupom jer je život vrjedniji od svega.
Tim će riječima Tomislav Žuljević iz Viteza, kojemu je i samom prije nekoliko godina transplantiran nećakov bubreg čime mu je život krenuo drugim smjerom, pozdraviti najavu izmjena zakonskog akta o transplantiranju organa na razini bh. entiteta Federacija BiH. Prema izmjenama, koje su upućene u parlamentarnu proceduru po skraćenom postupku, svako će biti donor organa, a presaditi se mogu bubrezi, srce, jetra, pluća, gušterača, tanko crijevo, rožnjače, srčani zalisci, kosti, tetive i koža, poslije smrti – osim ako se tome, u pisanoj izjavi, ne usprotivi za života.
Model tzv. pretpostavljenog pristanka na doniranje organa nakon smrti, kojim se nekome spašava život, poznat je u više od pola Evrope, a kao najbolji primjer služi susjedna Hrvatska koja je vodeća država svijeta po broju darivatelja na milion stanovnika. Inicijativu je pokrenulo Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH, na čijem je čelu upravo Žuljević.
PODRŠKA VJERSKIH ZAJEDNICA
Značajna podrška građanima kojima je potrebna transplantacija organa i kojima je taj medicinski postupak od životne važnosti, stiže od predstavnika vjerskih zajednica.
“Definitivno je po onome: onaj ko je spasio jedan život kao da je spasio cijeli svijet. Papa Ivan Pavao II je govorio da je grijeh pokopati sve što može poslužiti živom”, podsjeća Tomislav Žuljević.
“Nijedna religija se ne protiv doniranju organa, nego želi da pomogne bolesnim ljudima. Vjerski službenici su ključni baš kod stanovništva koje živi u nekim ruralnim područjima ili koje nije dovoljno informisano. Čak su presudni u tim situacijama više nego zdravstveni profesionalci – da promoviraju tu ideju, koja je plemenita”, objašnjava dr Halima Resić.
“Svi oni koji ne žele da nakon svoje smrti daruju organe i tako spase nečiji život mogu kod ljekara porodične medicine da potpišu izjavu da to ne žele i tu se stvar završava. Svi drugi su potencijalni donori, ali se uvijek mora pitati porodica. Svako može potpisati donorsku karticu i izjaviti da želi donirati organe, ali ona je informativnog karaktera i nije obvezujuća. Kad neko to potpiše, to će i reći porodici. U slučaju smrti potencijalnog donora, porodica puno lakše pristane na darivanje jer se uvijek poštuje želja pokojnika”, objašnjava Žuljević.
Po njegovim riječima, u 70 posto slučajeva porodice pristanu na darivanje organa svog pokojnika ako su informirani, a u manje od 30 posto slučajeva pristaju ako nikad nisu čuli za to. Procjenjuje i da će usvajanje zakonskih izmjena i uvođenje pretpostavljenog pristanka na doniranje organa povećati broj transplantacija u Federaciji BiH sa sadašnjih sedam do osam godišnje, na najmanje 20.
I dr Halima Resić, predsjednica Donorske mreže Kantona Sarajevo, napominje kako će se “uvijek familija pitati i dati saglasnost da se od pacijenta koji je proglašen moždano mrtav mogu uzeti organi za transplantaciju, bez obzira što će biti taj pretpostavljeni pristanak”.
“Otkako je Centar za transplantaciju formiran, veći je broj i kadaveričnih transplantacija [transplantacija organa s osoba kojima je konstatirana moždana smrt]. I do sada je bila dobra zakonska regulativa, no zakonske izmjene će pridonijeti da se poveća broj takvih transplantacija”, dodaje.
Po njezinom mišljenju, “jako je bitna edukacija građana, jer i pored promocije doniranja organa još postoji veliki broj nepoznanica”.
“Donorska kartica predstavlja informaciju, ali nije zakonsko rješenje. Proces doniranja organa počinje kad riješite da ćete u slučaju smrti darovati svoje organe, pa je i postojeći način djelovanja bolji nego da se nikako ne djeluje dok čekamo sistem”, napominje Resić.
NE ŠIRITI LAŽNE VIJESTI O TRGOVINI ORGANIMA
Tomislav Žuljević ukazuje na nužnost informiranja ljudi, detaljnog objašnjavanja o potrebi doniranja organa čime se spašava nečiji život, ali i apelira na neodgovorne pojedince da ne šire lažne vijesti o mogućoj trgovini organa.
“Za jednu transplantaciju potrebno je angažirati najmanje 200 medicinskih radnika uključujući timove za utvrđivanje moždane smrti, timove za eksplantaciju i timove za transplantaciju, koji djeluju potpuno nezavisno jedni o drugima, a sve se odvija pod šiframa i bez navođenja imena primatelja organa sve dok se ne usporede tipizirana tkiva darivatelja i primatelja. Na kraju, organi se ne uzimaju bez pristanka porodice i onaj ko piše o trgovini organima indirektno ubije 10-15 ljudi godišnje”, ukazuje Žuljević.
Još napominje kako je, konkretno kod bubrežnih bolesnika, dijaliza vrlo skup način liječenja, dok je transplantacija ušteda koja donosi novu kvalitetu života.
Donorska mreža na razini BiH, ukazuje, formalno-pravno postoji, ali je problem što je to nevladina organizacija i ne predstavlja dio zdravstvenog sustava kao u Hrvatskoj, gdje aktivno sudjeluje u svim projektima i programima.
Oboje Al Jazeerinih sagovornika ukazuju i na činjenicu da BiH nema krovnog zakona o transplantaciji, niti jedinstvenog ministarstva. S druge strane, pacijenti u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko nemaju niti mogućnost transplantacije organa od osobe kojoj je konstatirana moždana smrt. Banjalučki liječnici rade samo transplantacije bubrega, a u posljednje četiri godine u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske uspješno je realizirana 21 transplantacija bubrega.
Republika Srpska ima Zakon o transplantaciji ljudskih organa, ali iz tamošnjeg Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite ukazuju kako “ne postoje institucije koje se bave zavještavanjem organa”.
“Osnivanjem Koordinacionog centra biće stvoreni uslovi za formiranje baze podataka o primaocima ljudskih organa, ali i formiranje Jedinstvenog registra davaoca ljudskih organa koji su za života dali pisani pristanak o darivanju istih. Nakon toga biće moguće formirati i jedinstvenu Listu čekanja za transplantaciju organa, a ista će se izvoditi po redu hitnosti i prema kliničkim indikacijama”, odgovaraju nadležni.
Kao olakšavajuću okolnost, pacijenti u Republici Srpskoj imaju mogućnost liječenja u ustanovama izvan tog entiteta s kojima tamošnji Fond zdravstvenog osiguranja ima potpisan ugovor bilo da se nalaze u Federaciji BiH ili Srbiji. Troškovi liječenja pokriveni su u potpunosti, navode u ministarstvu. Moguće je i liječenje u inozemstvu, na klinikama u Italiji, Austriji ili Njemačkoj, pa se za tu namjenu iz proračuna spomenutog Fonda izdvaja minimalno 30 posto troškova.
Pacijentima u oba bh. entiteta ključno će biti i pristupanje Eurotransplant mreži, čime će se i dostupnost organa za presađivanje, ali i broj transplantacija povećati, a kvaliteta života ugroženih građana definitivno poboljšati. I mnogi životi će biti spašeni.
Izvor: Al Jazeera