Neko je oklevetao vakcinu

- in Kolumne

Mi kao da ne znamo bez problema i tamo gdje ih ne mora biti: godinu i po nakon što nas je zajahala pandemija korone, država se, najzad, može pohvaliti time da je nabavljeno čak tri miliona vakcina protiv opasnog virusa, ali je i mnogo onih koji je odbijaju, ne vjeruju u nju, čak šire sumnju i otpor, što bi se moglo – nastave li se – pretvoriti u apsurdno stanje viška vakcina i u to da, pošto im je rok upotrebe organičen, mnoge završe na smetljištu

NE MOGU SE POHVALITI razumijevanjem, a još manje odobravanjem stava protivnika vakcine protiv korone, kojima nije dovoljno to što su tvrdoglavo protiv, već i šire defetizam i sumnju, pozivajući na bojkot i na „čuvanje“ od onoga što bi vakcinisanje moglo donijeti. Uključujući i nepojamnu glupost, koju ovih dana čitamo na nekim portalima – da  vakcina AstraZeneca dovodi do toga da se vakcinisana osoba pretvara u majmuna (?!). No, uz to što ne razumijem – pa se ponašam drukčije, primivši obje vakcine i ne osjećajući ikakve posljedice – protivnike vakcinisanja podržavam u njihovom shvatanju ljudskih prava i sloboda. Jedno od prava i jedna od sloboda je da čovjek bude glup i da odbije ono što mu se nudi, sve do krajnosti – odluke da sami sebi naudi.

Godinu i po nakon što nas je zajahala pandemija korone, država Bosna i Hercegovina je, napokon, uspjela doći do tačke, na kojoj se može pohvaliti time da ima oko tri miliona nabavljenih doza vakcine (istina, većinom doniranih), ali i da još šepa masovna imunizacija i željena efikasnost u organizovanju vakcinisanja. Paralelno sa šepanjem zdrvastvenog sektora, dodatni prilog kočenju i usporavanju procesa daju oni koji su otvoreno, katkad ljutito i bespogovorno protiv vakcina. Pravi razlog za to znaju samo oni, ali i kada ga upakuju u famozno „čuo sam“, „priča se“, „dokazano je“ da „vakcina više šteti nego koristi“, teško da su u pravu i teško da mogu računati na masovnu podršku.

POGOTOVO TO VAŽI ZA zemlju poput naše, u kojoj je, prema dostupnim podacima, jednom dozom vakcine dosad obuhvaćeno oko 17 posto stanovništva, a revakcinisano nešto manje od 11 procenata. Dakle, ukupno tek oko četvrtine stanovništva, što je podatak koji, naravno, mnogo više govori o organizaciji ovog posla, o društvu i državi, nego o vakcini i njenoj delotvornosti. Čim se taj podatak ukrsti s onim što nas se najdirektnije tiče – prilikama u Tuzlanskom kantonu – onda on dobija na značaju zbog već uveliko zahuktalog četvrtog talasa pandemije i zbog dnevnog rasta broja novozaraženih, koji je već prešao 400 ljudi u cijeloj zemlji. Kovid-bolnice ponovo otvaraju vrata, svakog dana ima – baš onako kako su stručnjaci predviđali za ovo doba godine – novozaraženih, pa i teških slučajeva i, nažalost, preminulih.

Prema podacima Ureda za informisanje Vlade TK, od početka testiranja u Kantonu, registrovano je 20.927 pozitivnih osoba, preminulo je 1.055 ljudi, a oporavilo se njih 19.714. Kad je o vakcinaciji riječ, TK je među onim dijelovima zemlje, u kojima je tu, doduše, bilo  problema, ali odskora se efikasnost vakcinisanja poboljšala – iskorakom u organizovanju dežustava u domovima zdravlja u svim opštinama i mogućnošću da se ljudi vakcinišu bez najave i komplikovane procedure. Istina, tu ima još problema i izuzetaka koji nisu vrijedni hvale, ali u suštini se čitav posao uhodava na željen i potreban način.

KADA SE TA AKTUELNA slika susretne sa iracionalnom klimom negiranja, odbijanja i, na svoj način, klevetanja vakcine, što postaje razlog za zabrinutost i sve ozbiljnija upozorenja struke, ne bismo se trebali čuditi ako – s jedne strane – proces vakcinacije ne dobaci do masovne imunizacije, jer otpor može biti i pogubniji i nerazumniji, a onda i – s druge strane – da se desi apsurdna situacija, koju s već iskusile neke zemlje (ne samo balkanske), u kojima su znatne količine vakcine završile na smetljištu. Jer, ne zaboravimo, vakcina ima rok upotrebe i trajanja, pa se ignorisanje tog podatka i istek propisanog roka – jedino može okonačti na odlagalištu smeća. Takva perspektiva i nas teoretski očekuje, ukoliko se nastavi ovako sporo, čak i kad bude bolje oganizovano, vakcinisanje uz postojanje onih koje, naravno, niko ne može natjerati na to da se cijepe, ali koji bi, istovremeno, morali znati da se vakcinisanje tiče ne samo njih, već i onih oko njih.

I zato – da se vatim na početak ove kolumne – ne mogu ni razumjeti, ni odobiti ljute protivnika vakcinisanja. Naročito ne njihov glasan, katkad primitivno agresivan nastup – poput manira jednog mog prijatelja, koji budalama naziva one koji se izlažu riziku od „ozbiljnih posljedica“ od vakcine (pa, pride, „posebno opasnim“ ocjenjuje vakcine određenih proizvođača) – koji se, držim, može nazvati jedino našom tradicionalnom, drevnom i dokazanom sklonošću ka tome da problem vidimo i napravimo i tamo gdje ga nema, ne treba i ne mora biti. Što nikome ne koristi, a sigurno može da košta.

Piše: Zlatko Dukić