Visoki predstavnik i niski udarci

- in Kolumne

Prva radna sedmica novog visokog predstavnika svijeta u BiH, Nijemca Kristijana Šmita, mnogo više je koristila njemu i poslu koji ga čeka, nego nama, radi kojih je ovdje došao, jer je mogao kompletirati sliku o „džungli“ u kojoj se obreo i, pogotovo, sklopiti mozaik slike glavnih likova s kojima će imati posla i u vezi s kojima je jasno da im neće biti lako s njim, a i njemu s njima.

SIGURAN SAM DA NISAM JEDINI bio neiznenađen nedolaskom nekih likova na inauguracioni prijem, koji je novi visoki predstavnik svijeta u BiH Kristijan Šmit organizovao u ponedjeljak, 2. avgusta, niti, idućeg dana, u Predsjedništvu BiH, gdje su ga dočekali samo Željko Komšić i Šefik Džaferović. To je, na uobičajeno drzak i sirov način, M. Dodik odavno najavio, tako da je, u okviru besmislene odluke da predstavnici RS-a bojkotuju rad u institucijama i aktivnosti u Sarajevu zbog Inckovog oproštajnog nametanja izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH (kažnjavanje negiranje genocida), to bio „prirodan“ potez. U prvi mah sam, međutim, bio iznenađen nedolaskom nijednog zvaničnika HDZ-a BiH, ali sam brzo došao sebi: nije ih bilo zato što su solidarni s Dodikom i, još više, stoga što su se mogli prepoznali kao moguć i predmet pažnje primjene inoviranog Krivičnog zakona.

U takvoj klimi, početak mandata Kristijana Šmita se odvija, s jedne strane, u vrlo živopisnoj i sadržajoj „scenskoj izvedbi“, ali, s druge strane, i uz pokazivanje političkih mišića – sve do onoga „ko će koga…“ To što, usput, idu novi dokazi nečijeg kućnog nevaspitanja, sklonosti uličarskom i kočijaškom rječniku, s vrhuncem u Dodikovom šovensko-fašističkom vrijeđanju bošnjačkog naroda, prateća je manifestacija gubljenja osjećaja za mjeru, lutanja u vremenu i prostoru i potpunog odsustva svijesti o tome da i najbezazleniji niski udarci, kad im je meta visoki predstavnik, mogu više zaboljeti i koštati udarače, nego metu.

KADA ĆE I HOĆE LI TO postati jasno onima koji Šmita smatraju nelegalnim, oni koji traže „da se identifikuje“, oni koji obmanjuju javnost obećavanjem da s njim neće sarađivati, tj. da ga potpuno ignorišu – pitanja su na koja dogovore, uvjeren sam, nećemo dugo čekati. Kao što, paralelono s tim, nećemo morati čekati reakciju na najavu da će Šmit biti „primljen“ na Jahorini na razgovor s delegacijom stranačkih lidera RS-a, pa se ispostavi da je to „račun bez krčmara“ – i o opoziciji RS-a kad je riječ, a posebno kad je u pitanju Šmit, kome ne pada na pamet da ide na noge onome ko ga ne priznaje, ko traži da mu se identifikuje i ko bi s njim razgovarao samo kao sa bivšim poslanikom Bundstaga i njemačkim ministrom poljoprivrede. U sjenci ovih i sličnih informacija, kojima je u nas prekopana prošla sedmica, nekako je pažnji promakla napadna Šmitova smirenost, nesklonost velikim riječima i diskretno – uglavnom između redova – obećavanje onoga šta i, naročito, koga će ovdje (iz)raditi.

 Budući da je, bez sumnje, ne samo dobro obaviješten o onome što ga u BiH čeka, uključujući i to što je od Incka dobio „rentgenske“ snimke glavnih domaćih političkih igrača, s kojima će imati posla, već i da je očekivao, pa se pripremio za uličarske, primitivne, nacional-šovenske, revizionističke i profašističke izjave i niske udarce, koji su ga dočekali, za Kristijana Šmita je više nego sigurno da nije zatečen i iznenađen onim što ga čeka i, pogotovo, onima koji su ga potcijenili. I da zna da mu s njima neće biti lako, ali ni njima s njim.

IAKO JE SVE ONO što je obilježilo prvu radnu sedmicu novog šefa OHR-a u našoj „džungli“, nedovoljno za donošenje konačnih zaključaka i ocjena, ipak valja reći da je sve ono što je viđeno, što se čulo i saznalo (što nam je bilo medijski dostupno), a pogotovo ono što ne znamo, a što se dešavalo iza scene – mnogo korisnije i vrednije bilo njemačkom političaru i onome što će raditi, nego nama i ovoj zemlji. Jer, Šmitovo očekivano „hvatanje zaleta“, ne samo da je obilježeno očekivanim ili manje očekivanim zbivanjima. To je bio i test njegove pripremljenosti i njegove spremosti za nastavak od tačke na kojoj je (obrazli!) stao Incko i da pokaže da ovdje nije ni bez razloga, a naročito ne bez cilja. Uz nužan dodatak: ovdje je da zastupa njemačku politiku na Zapadnom Balkanu, ali i ono što su Njemačka i SAD dogovorili i usaglasili.

Niski udarci, na koje je Kristijan Šmit, kao neko ko ovdje nije „slučajni prolaznik“, naišao i koje je morao očekivati, prilika su za (pr)ovjeru njegove spremnosti i snage politika, koje zastupa. Ali, i dokaz da je ono što je nazvano istorijskim događajem, a što je Valentin Incko uradio potkraj svog mandata, kamen-međaš od kojeg nema nazad u kažnjavanju negiranja genocida i ratnih zločina (u vezi s kojom su usamljeni izuzeci Beograd i Moskva), dugo čekan i neizbježan zaokret. Poslije koga najvažnija pitanja, odnosi, stavovi i reformsko-proevropske aktivnosti u nas – teško da mogu ostati isti kao dosad.

Piše: Zlatko Dukić