„Srpski svet“ i drugi otrovi

- in Kolumne

Naivno je misliti da je slučajna istovremenost novih, još drskijih i opasnijih prijetnji i komšija i susjeda – s jedne strane je to pojačano zagađenje prilike i odnosa, nazvano „Srpskim svetom“, a s druge uporno nametanje novih izbornih pravila u BiH, čime se susjedi ne samo otvoreno miješaju u naše unutrašnje prilike, već iznova dokazuju da jedno govore, drugo misle, a treće rade – najmanje u korist dobrosusjedstva i evropske perspektive BiH

BESKORISNO JE I NEPOTREBNO, jer precizno nije izvodljivo, vagati i upoređivati ono što, u ove vruće julske dane, predstavlja nove iskrorake u odnosu komšija i susjeda prema Bosni i Hercegovini i prilikama u našoj zemlji. U prevodu, i Beograd i Zagreb ne odustaju od sve otvorenijeg miješanja u naše prilike, pod odavno ofucanim i plitkoumnim izgovorom brige za „svoje“ (konstitutivne) narode u BiH (kao, oni nisu u stanju sami da se brinu i izgubljeni su bez „brige“ susjeda i komšija). Kad se to smjesti u okvir aktuelnih, krizom dobro razvaljenih prilika u nas, mnogo više je od od samo prijetnji i opasnosti.

Prošlosedmični novi, manje-više histerični ispad nabrušenog nacionaliste, eksplicitnog nacional-šovena od glave do pete, nekadašnjeg fana Če Gevare, a danas ministra policije u Republici Srbiji, znanog u obliku Aleksandra Vulina, ne samo da je ustalasao duhove i izazvao reakcije u našoj zemlji. Njegova neskrivena prijetnja novim veliksorpskim hegemonističko-memorandumskim patentom, nazvanim „Srpski svet“, s razlogom je pročitana kao nova varijacija na temu velikodržavnih snova, neostvarenih ubistvom Jugoslavije i ratovima u posljednjoj deceniji prošlog vijeka. Reakcije na reakcije, djeluju neuvjerljivo i, čak, smiješno, pogotovo kad se – na tvrdnju da Vulin govori ono što Aleksandar Vučić misli i radi – kaže da to nije tačno.

ISTO ONAKO KAO ŠTO neuvjerljivo djeluje to kad se kaže da je netačna tvrdnja o miješanju države Hrvatske u naše prilike. Kad njihov našpanovani ministar vanjskiuh poslova Gordan Grlić Radman dođe u BiH kao u svoju dnevnu sobu, a da ne svraća ni na jednu logičnu adresu u Sarajevu, već mu je dovoljna pažnja i skrb za dijelove zemlje koji se smatraju tzv. Herceg-Bosnom, onda je to ne samo očigledno zagađenje naše društvene i političke klime. Onda je to napredak u nastojanju Zagreba da ne zaostaje za Beogradom, što je najočitije u djelovanju onih koji se ovdje ponašaju kao hrvatska i srbijanska „peta kolona“ – špic-igrača HDZ-a BiH i SNSD-a (pa i opozicije u RS-u) – i sve manje kriju cilj: važnije im je ono što misle i žele susjedi i komšije od onoga što bi trebalo da je njihov interes u ovoj, zajedničkoj zemlji.

Još se smiruje teren od turbulencija uz nedavnu ekskurziju hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića centralnim i južnim krajevima BiH, a već imamo nove refleksije na ono što time nije postignuto. Pa se, uz najnoviji, diskutabilan i, očito, neprihvatljiv prijedlog Izbornog zakona BiH, s potpisom HDZ-a BiH, namah požurilo da se to u domaćim političkim busijama „prevede“ kao rješenje. S jedne strane je zvaničan stav politike RS-a da se neće miješati u odnose Bošnjaka i Hrvata u Federaciji, što će reći da se oni smatraju zasebnom državom, pa ih ne interesuje druga „država“, a s druge dolazi obnavljanje „nebeskih snova“ o velikoj državi, do čijeg ostvarenja se nije došlo ratovima, pa je, možda, to izvodljivo na drugi način.

DOK TO TAKO TRAJE I DODATNO užarenim čini ovo vrelo ljeto, onespokojava podatak – uz poplavu prijetnji i trovanja odnosa i prilika – što se reakcije i stavovi snaga, koje se vole zvati probosanskim, svode na pojedinačne, oštre, manje ili više kontrolisane izlive nezadovoljstva, katkad bijesa. U isto vrijeme, ljetno opuštanje i sezona godišnjih odmora onih koji su ovdje pod stavkom „međunarodna zajednica“, dobrodošao su prostor za to da se pomame i razmašu oni koji ne odustaju od zijevanja i, uopšte, apetita prema BiH. Dok Valentin Incko pakuje kofere, pa za rastanak ipak uradi ono što se odavno čeka – zakonsko sankcionisanje poricanja ganocida, a Kristijan Šmit se sprema da 1. avgusta dođe u OHR, dok Evropska misija u nas misli na ljeto i odmor, a ne na ono čime nam se prijeti, i komšije i susjedi koriste „gužvu na terenu“. Dokazani desničari, secesionisti i hronični „mudraci“, koji bi da uređuju odnose i prilike u BiH, ne miruju i ne posustaju.

Štaviše, moglo bi se reći da se prosto utrkuju u tome ko će biti brži, žešći i otrovniji. I ko će na poganiji, prljaviji i kvarniji način pokazati da ne odustaje od toga da – u blažoj varijanti – bude „začin“ u gustoj čorbi, koja se kuha u našj zemlji ili – u sve realnijoj i opasnijoj soluciji – otvoreni aspirant na to da se BiH dodatno poljulja, ugrozi i učini upitnom, kako bi se krenulo dalje u onome što se decenijama sanja. I što se vješto manifestuje kao običaj da se jedno misli, drugo govori, a treće kad-tad želi uraditi.

Piše: Zlatko Dukić

Related Posts