Političko ubijanje žrtava genocida

- in Kolumne

Danima uoči jučerašnje 26. godišnjice genocida u Srebrenici, prosto su se utrkivali oni koji su njegovo uporno i bolesno negiranje pojačavali političlki prljavim, neljudskim, jadnim i bijednim potezima, uličarsko-kočijaškim trikovima, kojima su politički još jednom ubijene žrtve srebreničkog genocida, besramno uvrijeđene njihove porodice, a BiH betonirana kao dva udaljena svijeta.

ZA IZVJESNU OSOBU, koja se odaziva na ime Bojan Vujić, a koja je ambsador države BiH u SAD, dosad nisam čuo, niti bih i sad čuo – da ne bi vijesti o tome da već mjesecima odbija da sa zgrade naše Ambasade u Vašingtonu skine poderanu i upraljanu i stavi novu državnu zastavu. Plus što, kao da to nije dovoljno besramno, poslušao svog nacional-stranačkog vođu M. Dodika i njegov nalog „srpskim“ abmasadorima da ne stavljaju zastavu na pola koplja juče, 11. jula, na godišnjicu genocida u Srebrenici. Za mnoge druge, sličnog profila i istih simptoma, čuo sam i znam, svrstani su u red onih koji osporavaju genocid i koji, svjesni da je to pokazatelj njihove moralne, političke i ljudske izopačenosti, jučerašnji dan nisu smatrali povodom i za kakav pijetet, ljudskost, poštovanje žrtava, saosjećanje…

Vajnom ambasadoru u SAD-u, na domaćoj sceni su se pridružili – ili se, možda, obratno, ambasador njima pridružio? – mnogi od onih u RS-u i Republici Srbiji, koji su ovogodišnji 11. juli iskoristili za novo razmahivanje. I to na način, koji im je svojstven: u Beogradu se zbio navodno naučni skup, koji je za cilj imao – ni manje, ni više – nego redefiniciju suživota u Sarajevu i genocida u Srebrenici. Istovremeno, četvorka biranih predstavnika srpskog naroda u Vijeću ministara, odbila je da se 11. juli proglasi danom žalosti u BiH (kako je bilo do 2019.), pa je juče žalost bila samo u Federaciji. Tako je apsurd kompletiran: nakaradni dejtonski kroj ove zemlje je omogućio da je šest državnih ministara, koji su bili za, slabije od četvorice Srba, pa je, na obaška demokratski način, manjina jača od većine.

APSURDA IMA JOŠ i komotno bi se mogli svrstati u rubriku bezumlja s političkim zagađenjem, da nije riječ o genocidu, njegovim posljedicama i, naročito, njegovom negiranju. Najveći apsurd je to što je juče dan žalosti nije bio u dijelu države u kome je genocid izvršen i u kome je pod zemljom čitav jedan grad, sa više od 8.000 ukopanih ljudi. Apsurd je, naravno, i to što je Valentin Incko odlučio da – bez obzira zašto i iz kojih razloga – ode sa funkcije visokog predstavnika, a da nije izvršio obećano nametanje Zakona o zabrani negiganja genocida. Propustio je, dakle, priliku da s obrazom ode iz ove zemlje, a onda i dao za pravo onima koji su njegov potez i nepostojanje ikakvih sankcija za poricanje genocida – odavno shvatili kao stimulans, kao oskoljavanje i kao infuziju za svoj neljudski, naciofašistički, kvaran odnos.

U istoj svađi s ljudskim, moralnim, časnim, bili su i oni koji su, dva dana uoči godišnjice, u pravoslavoj crkvi iznad Memorijalog centra u Potočarima, organizovali provokativno, primitivno veselje, ždranje i oblokavanje, dreku i muziku, kako bi i tako pokazali koliko može biti duboko ljudsko dno i na šta se može srozati i posljednji trag čovječnosti u nacio-zamračenom umu, psihi i ličnosti. Njima i dugoj koloni sličnih i istih, ništa ne znače ni suze srebreničkih majki, ni nepregledno polje bijelih nišana, ni uvažavanje žrtava, ni civilizacijsko odavanje pošte, ni…

SLUŽEĆI SE ULIČARSKO-KOČIJAŠKIM trikovima, u suštini se, zato, i ne razlikuju likovi iz reda srpskog naroda u Vijeću ministara, predvođeni notornim Zoranom Tegeltijom, ni onaj vajni ambasador BiH u SAD, ni bulumenta mlađanih neofašista, zadojenih ideologijom krvi i tla, a sada opijenih pričom o „srpskom svetu“. Oni su dosljedno primitivan, sirov, 21. vijeku i razumu stran odgovor na ono što su – pridružujući se nizu zamalja koje su to već učinile – parlamentarne rezolucije o genocidu u Srebrenici usvojile skupštine Crne Gore, Kosova, Kanade, Novog Zelanda… Njima ništa ne znače presude međunardnih sudova, čiji osnivač su Ujedinjene nacije. Oni ne poštuju ni te sudove, a to znači ni Ujedinjene nacije, iste one od kojih traže da Vijeće sigurnosti konsenzusom potvrdi novog visokog pedstavniku u BiH. Biva kad im trebaju, priznaju UN, a kad im ne odgovara ono što se radi, negiraju ih i ne poštuju.

Poslije jučerašnje komemoracije u Potočarima i ukopa 19 novoidentifikovanih  žrtava genocida, slika se, dakle, ponavlja, s vrlo malo izgleda za to da ičim budemo iznenađeni. Od onih koji su svoje moralno, ljudsko i političko blato odavno obojili negiranjem genocida i upornom podvalom da se za to optužuje čitav srpski narod, tako nešto se, jednostavno, mora očekivati. Ko zna dokad i po kojoj novoj cijeni. Jer, negiranje genocide znači saglasnost s onima koji su ga izvršili i betonrianje dva svijeta, na kojima počiva ova nesretna zemlja. Sve dok se drukčije ne kaže i praktično ne pokaže. A što – sudeći po novom ubijanju žrtava srebreničkog genocida – nije ni na vidiku.

Piše: Zlatko Dukić