Djeca su meta najlakša

- in Kolumne

Nedavni slučaj vršnjačkog nasilja u Jajcu – djevojčice koja tuče drugu, a grupa učenika sve mirno posmatra – posve nerazumno je već zaboravljen, gurnut ustranu, što samo potvrđuje da je naša naciokratska vlast uspjela u svijest većine ljudi usaditi “prirodne“ razlike, dopuštenost nasilja, „razgovora“ silom, netrpeljivost i mržnju, za šta naš izopačeni obrazovni sistem najprije i najuspješnije regrutuju i „upotrebljavaju“ djeca.

KAO I SVAKO „ČUDO“, jedva tri dana je trajala aktuelnost slučaja iz Jajca, u kome je u dvorištu tamošnje – ovo je ključno, jer je tragično! – „dvije škole pod jednim krovom“ jedna djevojčica brutalno tukla drugu, sjedivši joj na stomaku, a grupa učenika sve to mirno posmatrala, neko to snimao mobilteom i niko nije reagovao. Tek kad je snimak dospio u javnost, digla se kratkotrajna prašina. Hitro su uslijedile reakcije, odbranaško-plitkoumno objašnjavanje i pravdanje školskih vlasti, pa policijsko presipanje iz šupljeg u prazno i, povrh svega, potresna ispovijest majke pretučene djevojčice, koju je – ni manje, ni više! – napao i otac djevojčice-batinaša, kada je otišla na njihovu adresu da o svemu porazgovara, udario je i „počastio“ psovanjem „balijske majke“.

Nažalost, ovo nije prvi ovakav slučaj. I u Tuzli je, sjetimo se, u novembru 2013. godine zabilježen takav incident – tada se to zvalo maloljetničko, a sada je vršnjačko nasilje – u dvorištu Mješovite srednje škole. I onda je sve biloaktuelno nekoliko dana, pa tisnuto ustranu. Malo šta se promijenilo. Najmanje je urađeno ono što se moralo učniiti, na šta su upozoravali pedagozi i psiholozi, a ni mi, novinari, nismo mirovali: odnosi među djecom u osnovnim i srednjim školama su refleksija odnosa u društvu, posljedica prilika u kojima djeca odrastaju, plod vaspitanja u kući, na ulici, u školi, u kafiću… i dok se to ne promijeni, imaćemo nasilje. Kako god da ga zovemo – vršnjačkim ili maloljetničkim – društvena je, obrazovna, vaspitna, moralna… mrlja.

NI U JEDNOJ REAKCIJI, pozerskoj ili ozbiljnoj, na jajački slučaj, nije ni uzgred pomenuta suština uzroka agresivnosti, sklonosti nasilju, netrpeljivosti kod djece: to da se ovo desilo u famoznoj „dvije škole pod jednim krovom“, kao posljednjoj rasističko-aparthejdskoj oazi u 21. vijeku, gdje su djeca podijeljena od prvog razreda, gdje jedni uče po bosanskom, a drugi po hrvatskom programu (neki šovenski bolesnik je izmislio „nacionalnu grupu predmeta“, na primjer „našu istoriju“, uspijevajući i to nacionalno podijeliti), od malih nogu im se usađuje pelcer razlika, nejednakosti, čak averzije, pa se pelcer uspješno prima, što, logično, prije ili kasnije mora eksplodirati i u nasilju. Pošto su ovi fakti izostavljeni u reakcijama na jajački slučaj, realno je očekivati da se slično ponovi na nekom drugom mjestu, prije svega u nekoj drugoj od 49 „dvije škole pod jednim krovom“ u Federaciji BiH.

Ono što je potrebno, a što redovno izostaje svih poratnih godina, jeste nužnost glasnog, otvorenog i argumentovanog iznošenja činjenice da klero-naciokratska vlast, koja nas jaše 30 godina, nikad nije imala dilemu o tome da su baš djeca najlakša, najbolja i najbliža meta za nacionalizam, šovinizam, neofašizam i generalno trovanje odnosa među narodima i građanima. Znali su i zanju da je njih najlakše izopačiti i okrenuti ne normalnom, cvilizovanom, zajedničkom, već životu, u blažoj varijanti, jednih pored drugih, a u šovenima bližoj soluciji – jednih protiv drugih.

SVE DOK JE TO TAKO, a tako je odveć dugo da bismo se smjeli čuditi maloljetničkom nasilju, mržnji, grubosti i agresivnosti na, recimo, sportskim susretima, među navijačima, u javnom prostoru, olako će se prelaziti preko grubog sakaćenja obrazovnog sistema, smišljene „proizvodnje“ (kupovine diploma) neobrazovanih ili invalidno obrazovanih generacija, učenja po programima drugih država, utuvljivanju u glavu djeci u „dvije škole pod jednim krovom“ (u Žepču, Travniku, Jajcu…) da je, recimo, „najveća planina moje domovine Velebit“, a „najveća žitnica Slavonija“… Nacionalisti su, ha su došli na vlast prije tri decenije, znali da je najvažnije i najplodonosnije djecu odmalena formatirati po svojim naopakim, kvarnim i anticivilizacijskim modelima. Toga se drže cijelo vrijeme i to daje plodove. Najviše u izbornim rezultatima i u najgoroj vrsti podjele mladih – nacionalnoj, pa nam generacije odrastaju, a da nisu vidjele ni pola ove zemlje, a kamoli se družili sa drugim i drugačijim…

Otužan efekat i neprocjenjiva šteta, koja se vidi u naraštajima mladih – i u potezu onih koji su otišli iz ove zemlje, ne pristajući, uz ostalo, ni na mržnju, podjele i besperspektivnost – tek tu i tamo se ublaži jedino ispravnim primjerima, poput nedavnog zajedničkog defilea maturana Srebrenice ulicama tog grada. I tada se, međutim, po različitim zastavama koje su maturanti nosili, vidjelo ko je iz kog naroda. Ali, bar su bili zajedno, a ne jedni pored ili jedni protiv drugih.

Piše: Zlatko Dukić