Antinarodni Dom naroda

- in Kolumne

Šta drugo, osim ovako sročenim naslovom, reći za raspoloženje i profil delegata HDZBiH i SNSD-a u Domu naroda Parlamenta BiH, nakon što su prošle sedmice odbili da u RS-u bosanski jezik bude priznat kao službeni, a da u kantonima pod HDZ-ovom vlašću srpski jezik i ćirilica postanu ustavom zagarantovani, kao znak ravnopravosti srpskog naroda u cijeloj Federaciji?

UZ TO ŠTO JE OTVORENO antinarodno baždaren, ovakav ishod glasanja za prijedlog delegata Denisa Bećirovića govori i o tome kakav generalni, do bola izopačen stav prema normalizaciji BiH imaju delegati „gornjeg doma“ državne skupštine. Isti oni, da podsjetim, koji  n i s u  birani od naroda i gađana, već su u klupe delegata Doma naroda zasjeli po volji stranaka, tačnije lidera, kao poslušni partijski vojnici i odani izvođači i najpoganijih radova. Posebno radova na opstrukcijama, kočnicama, pa i diverzijama političke naravi, kad god – kao ovog puta – treba dokazati da je nemoguće učiniti išta normalno, civilizovano, logično i građanima (narodima) potrebno.

Elem, aprilska sjednica Doma naroda Parlamenta BiH, održana početkom prošle sedmice, samo je još jednom potvrdila da skaradno dobro plaćeni i neradu još skaradnije skloni delegati ovog skupštinskog doma, čine sve što im se ćefne i što im se omogući – da bi nešto pokvarili ili iščašili. Neko je, ovih dana, u prolazu primijetio, s čitkom aromom cinizma, da bi bolje bilo kada ovaj parlamentarni dom uopšte ne bi postojao, jer – ne bi bilo štete koju od njega imamo. Ovo ne samo da nije daleko od istine, već je i teza o kojoj bi valjalo ozbiljno razmišljati, bar na način izmjene puta i matrice, po kojima se postaje delegat Doma i akter njegove razbijačke, parazitske i štetočinske uloge.

 ODMAH NAKON SJEDNICE o kojoj je riječ, uslijedile su reakcije. Naravno, i one su bile u znaku duboke podijeljenosti na one koji su odavno raščistili s tim šta je i kakav državni Dom naroda – pogotovo u ovom mandatu, kada je u klubovima Hrvata i Srba osigurana vladajuća većina HDZ-a BiH i SNSD-a – i na one koji su „mudro“ zaključili kako je ovo bio još jedan „naivan pokušaj podvale“. Baš tako je ovo nazvao notorni Milan Tegeltija, onomad (samo)pometeni predsjednik VSTV-a BiH, a sada uhljebljen u lik Dodikovog savjetnika, kada nas je „poučio“ da Parlament BiH ne može mijenjati ustave entiteta i kantona. Svikao na to da „stručno“ miješa bijele i obične bubrege, Tegeltija računa na naše kratko pamćenje ili na otužno neznanje, misleći da se ne vidi da je Denis Bećirović predložio da Dom naroda  p o z o v e  – dakle, ne da naredi ili nametne – kantone koji još nisu propisali ravnopravnost svih naroda i građana, jezika i pisama da to urade. Tegeltija misli da je pametan, jer je, eto, u posljednji čas spriječena „podvalu“, po kojoj bi njegovi sunarodnici u Federaciji imali ono što sada nemaju.

A i on i delegati koji su bili protiv – HDZ-ovi Dragan Čović, Bariša Čolak, Marina Pendeš i Lidija Bradara, SNSD-ovi Nikola Špirić i Sredoje Nović, uzdržani SNSD-ovi Lazar Prodanović i Dušanka Majkić i SDS-ov Mladen Bosić, pa nadglasali one koji su bili za SDP-ovog Denisa Bećirovića, SDA-ove Bakira Izetbegovića, Amira Fazlića i Asima Sarajlića, te DF-ovog Zlatka Miletića – dobro znaju šta bi usvajanje ovog prijedloga značilo. Ono što Ustav iz Dejtona predviđa već 26. godinu, a za šta neki ni najmanje ne haju: ravnopravnost svih naroda, jezika i pisama na teritoriji cijele zemlje.

POŠTO BI OSTVARENJE TE ustavne obaveze, da je kojim slučajem prošlo u Domu naroda, značilo korak bliže normalnoj, evropskoj, uljuđenoj državi, protiv koje su iz petnih žila HDZ-ovi i SNSD-ovi poslanici i delegati, to je dovoljno za alarm, za proglašenje neke vrste vanrednih prilika u klubovima delegata ova dva naroda i, naravno, za to da se bude ljuto protiv. To što se ovakav odnos, koji traje decenijama i ne nudi nimalo razloga za optimizam u pogledu skorije promjene nabolje, jedino mora smatrati antinarodnim odnosom, opredjeljenjem i duboko ukorijenjenom politikom – to ni najmanje ne uzbuđuje, a kamoli brine one koji su se, u ime tih istih naroda, smjestili u dobro plaćene, sigurne i džabahljebaroške fotelje „gornjeg doma“ Parlamenta BiH. Uostalom, bezbroj puta su dosad, ovakvim i sličnim odlukama, pokazali pravo lice, znajući da im zbog toga neće faliliti dlaka s glave.

Nikad, pa ni na svim dosadašnjim izborima. Jer, nije zgoreg ponoviti, likove za Dom naroda ne bira narod, pa su oni zato mirni i kad donose najdrastičnije antinarodne odluke, već stranački vrhovi, minderi i moćni brlozi partijskih vođa, zbog čega je mnogo važnije i jedino unosno, čak presudno – biti po volji mindera, vrhova i šefova, od kojih se zavisi. Narod je, kao i uvijek, samo dobrodošao paravan, kulisa za isprazna politička naklapanja, za zakletve i demagogiju i, naravno, za to da mu se uzmu glasovi, već prvom idućom prilikom. Na primjer, na izborima prve nedjelje oktobra 2022. godine.

Piše: Zlatko Dukić