Opet neki ne bi BiH

- in Kolumne

Jedan problem je to što je slovenački predsjednik Borut Pahor, kad je početkom marta bio u Sarajevu, naše Predsjedništvo pitao je li moguć miran raspad BiH, drugi to što je premijer Slovenije Janez Janša u Brisel uputio „non paper“ s prijedlogom prekrajanja granica država zapadnog Balkana, uključujući i raspad BiH, a treći i najveći to što će ove pogane političke igre dodatno osokoliti domaće, susjedne i komšijske, odavno fanatične rušioce naše zemlje.

NIPOŠTO SE NE SMIJE olako odbaciti stav bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića o tome da gdje ima dima – ima i vatre, u okviru komentara najnovije kampanje za prekrajanje granica na Balkanu, koja je prošle sedmice izazvala poplavu informacija, reakcija i upozorenja, koje valja svesti na zaključak da je tako nešto opasno i potcijeniti, a kamoli ignorisati. Vrlo indikativno, gotovo mjesec i po kasnije, procurila je vijest o tome da je slovenački predsjednik Borut Pahor, boraveći početkom marta u Sarajevu, na sastanku s članovima Predsjedništva BiH, gotovo usput, upitao da li je moguć miran raspad BiH. Neko vrijeme, to je moglo biti sakriveno od javnosti, ali kad je procurilo – znalo se da će izazvati buru.

Ona je pojačana viješću o tome da je slovenački premijer Janez Janša, prononsirani desničar i politički lik koji je mutan k’o boza (osuđivan i robijao i u bivšoj državi i u samostalnoj Sloveniji), uputio u Brisel „non paper“, nezvanični pisani prijedlog za prekrajanje granica, posebno država bivše Jugoslavije, a BiH u prvom redu. Iako je Janša minulog petka telefonom nazvao člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i demantovao autorstvo „non papera“, ponavljajući frazu o podršci teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH i našem putu u Evropsku uniju, ostala je debela sjenka na cijeloj priči. I mnogo argumenata, koji ga raskrinkavaju, uz podsjećanje da je on jedan od lidera desnice u Evropi, a znamo i da osporava genocid u Srebrenici i, čak, za to okrivljuje komuniste (što je i sam nekad bio).

KAKO GOD SE POGLEDA najnovija serija ataka na BiH, i to u vrijeme dosad najdublje političke i društvene krize od rata, čini i naivnim i glupim ne vidjeti njenu ozbiljnost. Tome naginju neke mlake političke rekacije u našoj zemlji, što ne iznenađuje, jer dvije trećine PredsjedništvaŽeljko Komšić i Šefik Džaferović imaju jedan, normalan, a Milorad Dodik drukčiji stav, strasno zagovaranje raspada zemlje. To nije ništa novo, ali jeste posebno ozbiljno u ovo doba – i zbog korone i poremećaja života i rada, a još više stoga što će „šlagvort“ iz Slovenije (uz indicije da je s Janšom autor spornog papira još jedan ljuti desničar, mađarski premijer Viktor Orban), još dugo biti predmet razgovora i reakcija. I, logično, lebdjeti nad svim što se bude dešavalo u vezi s našom zemljom.

Posebno se to odnosi na predstojeći razgovor o zapadnom Balkanu, čiji domaćin, pod oktriljem Brisela, treba da bude Hrvatska. Kad se na to dodaju i Rusi i njihovi ovdašnji interesi, uz reakciju Moskve iz usta ino-ministra Sergeja Lavrova i njegovo odbacivanje mogućnosti promjene granica, dobijamo novo zaoštravanje prilika i izoštravanje aktuelne slike. Sve do pominjanja ratnog raspleta, koje graniči s bezumljem, pa je krajnje nerealno. Vrlo jasno, to proističe iz reakcije Ambasade SAD u našoj zemlji i stava da naši entiteti nisu mogući van BiH i da postoje i postojaće samo u okviru naše države.

REAKCIJE I DOMINANTNO ODBIJANJE novog prekrajanja granica i „dovršetka raspada Jugoslavije“, zasnovano na istorijskim faktima i međunarodnim aktima, nisu izostale ni kod naših susjeda i komšija. Manje-više uspješno, zvanično se skrivaju tragovi tajnih želja za tako nečim. Oficijelno, sve se to odbacuje, ponavljaju se faze o podršci našoj zemlji, ali – između redova – i iščekivanje kako će Evropa i Amerika, najprije, sve to svariti i prema tome se postaviti. Ne bi bilo čudo da to išekivanje urodi i istrčavanjem, poput najnovije izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da „mora slušati ono što kaže Dodik“, što se može „prevesti“ kao podrška prizivanju raspada BiH i „mirnog razlaza“.

Tako dolazimo na teren ipak najveće opasnosti i najozbiljnije prijetnje u onome što je došlo iz Ljubljane: do toga da – nezavisno od konačnog stava Brisela i ishoda tamošnjeg duela našpanovanih desničara i blijedih ljevičara – sve ovako prijeteće političke igre, kvarni snovi i (ne)skrivene želje za novim granicama i, posebno, raspadom Bosne i Hercegvine, znače novi vjetar u jedra i osokoljavanje naše nacio-klero-kleptomanske vlasti i onih koji, u njenim toplim njedrima, rade protiv BiH i ne kriju da bi rado da je ne bude. Oni sjede u vlasti ove zemlje, čak i u njenom vrhu, i ubiše se tvrdnjama o neodrživosti zemlje, nemogućnosti zajedničkog života, direktno je opstruiraju, sabotiraju i razvaljuju. Što se mnogo bolje vidi, zna i skuplje plaća ovdje, nego u Briselu ili Vašingtonu, koji nečinjenjem ili pogrešnim činjenjem samo ohrabruju one koji fanatično ponavljaju da ne bi BiH.

Piše: Zlatko Dukić