Korona-vakcina kao nemoguća misija

- in Kolumne

U trinaestom mjesecu borbe protiv korone, u našoj zemlji su izgledi za masovno vakcinisanje isti kao prije četiri mjeseca – na dugu štapu, jer su se nadležni u vlasti i struka, koju bi morali uvažavati, zapetljali u birokratsko-proceduralnim (diletantskim) kučinama, pa se sve čini nemogućom misijom – još nema ni sistema, ni obećanih, ni plaćenih količina, pa su oslonac samo donacije, među kojima i one sadaka-isprošene.

U SEDMICI U KOJOJ JE naš glavni grad najzad dobio gradonačelnicu, najmlađeg gradskog čelnika u istoriji, u liku prof. dr Benjamine Karić, u kome nas je u Sarajevu napustila ljudska gromada, general Armije RBiH Jovan Divjak, u kojoj je na pomolu nova afera sa „Malina“-respiratorima u KCU-u Sarajevo, u kojoj su u cijeloj zemlji zavalili snijeg i mraz, da podsjete na posljednje trzaje zime i da sprže behar na voću, krizni štabovi na svim nivoima se dvoumili da li pooštravati epidemiološke mjere, jer je svakodnevno više stotina, nekad i blizu hiljadu, novozaraženih, a broj preminulih za sedam dana oko 500 – u toj i takvoj sedmici je skoro u drugi plan potisnuta gorka istina, s kojom odavno živimo: naša vlast nije sposobna nabaviti vakcinu i organizovati masovnu imunizaciju, čime nam poručuje da je za nju (a  za nas, nažalost) to ravno nemogućoj misiji.

Dan za danom nam javljaju da su naručene, obećane ili da samo što nisu stigle donirane, isprošene, poklonjene količine vakcine, koje su tek kap u moru potreba, jer – kad se sve dosadašnje saberu – to nije ni 100.000 doza. Kada je u petak na Sarajevski aerodrom sletio avion s 10.000 doniranih vakcina iz Srbije, pa ga dočekao kantonalni vrh, sve je trebalo da izgleda ohrabrujuće. Umjesto toga, ova slika: isti oni, koji su se zgražavali zbog nedavnog odlaska naših ljudi na vakcinisanje u Beograd, sada su zahvalni Srbiji. U isto vrijeme, političko-stranački uglednici koriste privatne veze, ne bi li došli do vakcine, pa su javili da će nas pripaziti Malezija, obećala je i Kina, a Turci su to veću učinili.

STANJE, DAKLE, ISTO KAO I DOSAD: onih koji bi na nivou države trebalo da se brinu za vakcinu – dakle Vijeća ministara i Ministarstva civilnih poslova – ni na vidiku. Nigdje ih. Zato se u važnu vijest i pretače TV-objava lidera SDA Bakira Izetbegovića o tome da je, privatnim vezama, uspio doći do obećanja vakcina. Nešto slično je, javiše nam, učinila i ministrica vanjskih poslova Bisera Turković, naravno privatnim kanalima. Tamo gdje je zakazala država – a nema gdje nije promašila u vezi s ovom temom – moraju se tražiti drugi putevi i načini. Jer, palo je u vodu sve ono što nam je, od početka godine, redovno servirano kao obećanje o tome do kog datuma i u kom roku će doći vakcine i početi vakcinisanje, što se uklopilo u ono „…ludom radovanje“. Niti je raspetljano ono što je zamršeno u vezi s 1,2 miliona doza, plaćenih 13 milion KM Kovaks-mehanizmu, niti smo načisto s tim kada se mogu očekivati ozbiljnije količine za masovnu imunizaciju.

U međuvremenu, iz Srbije javljaju da je 1,6 miliona njenih stanovnika već i revakcinisao, da se vakcinacija nastavlja i – kao šlag na tortu – da u maju u toj zemlji počinje proizvodnja vakcine, te da će nam komšija rado prodavati vakcinu, čim krene proizvodnja. Još niko naglas nije ragovao na način koji je potreban – da sve ove i slične informacije dovedu u vezu s notornom okoštalošću, nespobonošću i izgubljenošću u vremenu i prostoru, što je transparentno pokazala naša vlast. Zato ni „plan B“, kako bismo mogli nazvati odluku da se nabavku vakcine „decentralizuje“, pa prepusti entitetima i kanonima – nije urodila plodom, a ne zna se ni hoće li, ni kada će.

 DOK SE NASTAVLJA TA SUMORNA SLIKA, potkrijepljena onim što je najgore – svakodnevnim rastom broja novozaraženih i desetinama preminulih, sve većom iscrpljenošću zdravstvenih radnika i napučenošću bolničkih kapaciteta, za ono što je odgovor nadležnih na to, najbolje je poslužiti s onom narodnom „Ne mrdaju repom“. Čak i ako to nije baš doslovno tako, jer nemamo druge informacije, na skandal tukne to što, recimo, Predstavnički dom državnog parlamenta ni prošle sedmice nije raspravljao o koroni, jer mu je važnije smijeniti jednog ministra. Nešto slično se dešava i u Federalnom parlamentu, iako se njegovim poslanicima nekad i omakne, pa „ubodu“ raspravu o koroni.

Sve se, elem, uklapa u ono za šta smo pažljivo i uspješno izdresirani proteklih trinaest mjeseci: korona je globalna pošast, ona je poharala planetu, pa svratila i do nas, ali naša vlast, naša do bezumlja izdijeljena i suprotstavljena, zagađena i smotana politika, nije dorasla ni mnogo manjoj, a kamoli tolikoj opasnosti. Čime nam se poručuje da se s tim pomirimo, jer ništa drugo i ne možemo uz vlast, koja tako priznaje da joj je nemoguća misija i ono što su drugi – u okruženju i Evropi – praktično savladali i što nije zabranjeno kopirati.

Piše: Zlatko Dukić