Druga godina sa korona-ubicom

- in Kolumne

Početak druge godine pandemijome, bio je sredinom marta u znaku najcrnje etape borbe s ovim ubicom, s rekordnim brojevima zaraženih i preminulih, ali i sa dokazima o nesposobnosti vlasti da osigura vakcinu protiv korone, da se dogovori o tome gdje, kako i kada da je nabavi, što govori da je, ne samo indirektno, postala masovni ubica podanika ove zemlje

KO GOD JE MISLIO DA ĆE naša vlast na vrijeme pokazati da je sposobna nabaviti vakcinu i organizovati masovnu imunizaciju, ne samo da se grdno prevario, već je doveden u poziciju onoga ko je – zbog tog usuda – potencijalna meta pandemije i kandidat za, u povoljnijoj varijanti, svrstavanje među novozaražene, a u tragičnoj za dolazak na spisak onih koje je korona-ubica pokosila. Iako ovo nije, niti može biti ikakvo olakšanje, a kamoli utjeha, pogotovo onima koji nisu izbjegli tragične gubitke u pandemiji, prilog je istini da se ne mogu zatvoriti oči pred podacima o pretrpanosti bolnica, zagušenosti domova zdravlja i zdravstvu na izmaku snaga.

Uz to što nam vakcina stiže „na kašičicu“, uglavnom donatorskim kanalima, a tek ovih dana i ono što je plaćeno Kovaks mehanizmu (s kojim je BiH ugovor potpisala u septembru 2020., 12 miliona KM platila u decembru, a prve vakcine tek sada stižu), ovih dana javnost ipak najviše pogađa i zaprepašćuje to što je dnevni broj novozaraženih sve bliži cifri od 2.000 (dnevni prosjek u TK-u je oko 200), u petak je tu cifru premašio, dok je broj preminulih dnevno skoro stotinu. Na sve to, još nema ni sistema, ni plana, ako se takvim ne nazove uhodano lutanje vlasti, na primjer čelnika Vijeća ministara Zorana Tegeltije, koji se „ne osjeća odgovornim za stanje“ ili, pak, ministrice civilnih poslova Ankice Gudeljević, koja nas je „utješila“ najavom početka masovne vakcinacije – do kraja maja (?!).

DOTAD, SVAKODNEVNO SLIJEDE SUMORNE vijesti, najave opšteg ili djelimičnog, kraćeg ili dužeg lokdauna i, posebno, razlozi za novo uvjeravanje u to da oni koji bi o svemu trebalo da vode računa – bauljaju vremenom i prostorom u kome su se zatekli. Čak ne znaju, jer su u svemu podijeljeni, ni prepisati od onih koji su u borbi protiv korone poodmakli – i u vakcinaisanju i u mjerama ograničnja. Ne prepisuju ni od susjeda i komšija, a kamoli od Evrope, u kojoj su mjere stroge, odgovorno primijenjene i uspješne. Umjesto toga, granice BiH su otvorene u stilu „Izvol’te, samo naprijed!“, a nama je nesmetan ulazak moguć samo u Srbiju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju. Sve druge zemlje su spustile rampu, jer imaju pametnu i dogovornu vlast, koja čuva zdravlje svojih podanika i nije ih briga za to šta će se o njima misliti.

Ni crni mart nije bio dovoljan za to da našoj vlasti dođe iz donjeg dijela leđa u glavu. Podaci su tragični: dosad je u BiH od korone preminulo oko 6.300 ljudi, samo u martu ove godine 1.494, što je više nego u dosad rekordnom novembru 2020., kada je preminulo 1.456 ljudi; u martu je u nas, u okviru tekućeg „trećeg talasa“, bilo 37.488 novozaraženih, manje od novembarskih 38.811. Posebno crna statistika je u Kantonu Sarajevu, sa 900 preminulih u martu, po čemu je 14 dana bio ispred ostalih dijelova BiH i, što je naročito porazno, ispred 27 država Evropske unije i svih zemalja zapadnog Balkana. 

ULAZAK U DRUGU GODINU borbe protiov korona-ubice je, s jedne strane, obilježen (ne)očekivano razmahanim „trećim talasom“, ali i, s druge strane, nastavkom lutanja vlasti i ne baš odgovornog ponašanja građana. Dok se uslužno-turistička i privredne djelatnosti bune zbog ograničenja, dotle ulicama – ne samo Tuzle – redovno teku ralozi za najavu rigoroznije kontrole: većina ne nosi maske, kao da smatraju „neće to mene“, a u kafićima i njihovim baštama – ljudi sjede jedan uz drugog, kao da je sve u redu i kao da su prilike  najnomalnije.

Istovremeno, svakodnevno nas upozoravaju na odgovornost u primjeni mjera. I najavljuju vakcinaciju. Domovi zdravlja tek anketiraju, sporo prave spiskove zaintresovanih za vakcinu, iako je tuzlanski Dom zdravlja tu otišao korak naprijed, pa objavio javni poziv građanima da se javljaju. Ne čekajući da ih se neko sjeti, jer su sebi najpreči, mnogi iz vlasti su se pobrinuli za to da se – što inkognito, što pred kamerama (kao federalni ministar zdravstva Vjekoslav Mandić) – vakcinišu i da tako „djeluju primjerom“. Šta o tom djelovanju misle mnogi ljudi, jasno je i nije za javno pisanje. Kao što za javno pisanje nije ni odgovor na pitanje zašto nam se  svakog dana u korona-biltenu, iznose brojevi novozaraženih, preminulih i oporavljenih, a ne i ukupan broj onih koji su izgubili bitku sa ovim ubicom. Da li zato što je to, u isto vrijeme, i izgubljena bitka sa našom vlašću, koja je korona-ubicu morala i trebala spriječiti, a ne pomoći mu – svojim nečinjenjem ili naopakim činjenjem?

Piše: Zlatko Dukić