Štiti li država divljanje cijena?

- in Kolumne

Prvi kvartal ove godine, a minuli mjesec posebno, u znaku je napadnog (bezobraznog) rasta cijena osnovnih životnih namirnica i naftnih derivata, što prijeti nesagledivim talasom poskupljenja, a što se neuvjerljivo pravda problemima izazvanim koronom, iako je više riječ o lovu u mutnom, kome i država – gladna priliva para u budžete – svojski ide na ruku

UZ NETOM NAJAVLJENO IZOSTAJANJE ovogodišnjeg sadaka-usklađivanja (uvećanja) penzija od 2,8 odsto u Federaciji BiH, koje se očekivalo 15. aprila, i penzioneri, a i ostali podanici ovog entiteta, kao i cijele države, već mjesecima „uživaju“ u „čestitkama“  razmahanim rastom cijena osnovnih životnih namirnica. Statistika se, možda, još nije uspjela dokopati podataka, koji bi zazvučali alarmantno, ali statistika nikome do nas i ne treba, kad svakodnevno u prodavnicama zatičemo nove, naravno više cijene. Naročito se to odnosi na ono bez čega se ne može: brašno, ulje, šećer, so, meso i mesne prerađevine, a da se i ne govori o naftnim derivatima i antologijskom bezobrazluku u toj oblasti.

Izgubljena u petljanju i skandaloznom blamiranju neznanjem i nesposobnošću da osigura vakcinu protiv korone – u čemu zaostaje za RS-om, gdje je prekjuče počela masovna imunizacija stanovništva – Federacija i njena vlast ne samo da, po običaju, nemaju nikoga ko bi reragovao na divljanje cijena. Ona nema ni vremena, ni prostora za to da se pobrine za socijalno ugrožene i sve one, koji su odavno pretvoreni u mete iživljavanja s neredom na tržištu. Štaviše, prećutno se to i odobrava, dakle aminuje, jer država jedini siguran, makar i umanjen zbog ekonomskih problema izazvanih koronom, izvor prihoda za budžete – vidi u neometanom pljačkanju osiromašenih, ugroženih, zaštićenih i ojađenih građana.

ONAJ KO JE, MOŽDA, JOŠ U ZABLUDI o tome da u vlasti sjede oni kojima je jasno da postoje zbog građana, a ne obratno, dakle da su servis onih koji su ih birali, a ne gospodari bespomoćne mase, imaju priliku za razuvjeravanje u tu iluziju kad god, u posljednje vrijeme, odu u prodavnicu. U ušima im, pri tome, može ili ne mora odzvanjati eho tvrdnji ekonomskih stručnjaka, koji objašnjenje, čak i zrakoprazno opravdanje za rast cijena vide, s jedne strane, u drastičnom ekonomskom zastoju i problemima zbog pandemije, a s druge u globalnim preprekama u uslovima za nesmetano funkcionisanje privrednih, trgovačkih i prometnih tokova. Pride, tu je i rast cijena nafte na svjetskom tržištu, što se u našoj zemlji odavno petvorilo u mafija-običaj: kad nafta poskupi, na benzinskim pumpama osvanu nove cijene derivata, a kad barel pojeftini, naftašima treba po sedam do deset dana za smanjenje cijena. Lov u mutnom decenijama nesmetano teče, niko se ne počeše zbog tekuće ordinarne pljačke, jer naftaška bratija ima najpouzdanijeg i najodanijeg jataka u državi, čije bisage (budžete) na taj način najredovnije i najsigurnije puni.

Pošto je, međutim, netačno koronu okrivljavati za sve što nam ide naopako, uključujući i tržišne prilike, najmanje što očekujemo – i što bi neko u vlasti bio dužan – jeste da se objasni, a možda i da nas uvjere u to zašto je, skoro preko noći, litra jestivog ulja sa 1,80 skočila na 2,80 KM, zašto je brašno došlo na skoro dvije KM po kilogramu, piletina skuplja za 30 odsto, ostale vrste mesa takođe, a derivati sa doskorašnjih 1,80 već prešli 2,20 KM… Pri tome bi onaj ko je dužan objašnjenje ovog bezobrazluka u nesmetanoj pljački, otimačini i osiromašivanju onih, koji i inače masovno žive na ivici bijede, morao znati da je lako doći do podataka o cijeni ovih proizvoda u uređenim zemljama, poput Austrije i Njemačke, i da su sada kod nas i ulje, i šećer i brašno skuplji nego u pomenutim i sličnim državama.

POŠTO SE, NARAVNO, NEĆE DESITI da nam se objasni otkud sve ovo i zašto, jer se naša vlast i država koju (ne)pravi ne smatraju obaveznim podnositi račun podanicima, ostaje nam samo opor osjećaj nemoći i prepuštenosti na milost i nemilost onima, koji su, uz pomoć države, instituciju slobodnog formiranja cijena pretvorili u plansku, legalizovanu pljačku onih koje je najlakše ojaditi i osiromašiti. Jer, kad god je kriza, pa i ova s koronom, najbrže se zavuče ruka u džepove onih koji su najslabiji, nebranjeni i bespomoćni – mase penzionera, nezaposlenih, onih što žive od nesigurnog minimalca, neredovnih plata, uvredljivo niskih primanja, iživljavanja privatnih poslodavaca…

Da je onakva kakva nije – i kakvu ćemo, po svemu sudeći, još dugo čekati – država bi, uz nespretnu i mršavu pomoć privrednicima koje je pogodila korona, recimo kroz smanjenje nameta koji joj pune budžete, našla način socijalne podrške, pomoći i konkretne potpore onima koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Dakle, nepregledne, sve veće mase ljudi, koji od države očekuju da im pomogne, a ne samo da ih upotrijebi, iskoristi i odere i na način zaštite onih koji kumuju divljanju cijena.

Piše: Zlatko Dukić