PIŠE: Erna Murić
Danima pokušavam da ignoriram Lejlu Čolak. Još od kad su ljudi počeli dijeliti njezin čuveni status o nikabima i dildo-ima, pokušavala sam da ignorišem tu pojavu punu nedosljednosti i kontradikcija – nije mi se činila ozbiljnom. No otkad je objavila kilometarski dug status u kome javnost obavještava o svome odlasku iz BiH, navodeći listu razloga koji su manje-više opća mjesta zdvajanja nad vlastitom sudbinom bh. društva, i nakon što je veliki broj medija isti status prekopirao, postalo je nemoguće izbjeći Lejlu Čolak.
Facebook, društvena mreža, sticajem okolnosti omogućila je svakom pojedincu i mediokritetu da u par redova napiše/prekopira šta hoće i da se to isto vodi kao njegovo/njezino “mišljenje”. S druge strane, facebook je plagijatorskim mediokritetnim medijima, kakvih je u BiH većina, omogućio da svoje aktivnosti usmjeri na citiranje profila i statusa javnih osoba te da iste nazove “istraživačkim novinarstvom”. Dilentatizam, spin, trivijalizacija svih mogućih sfera znanja, nazovite to kako god.
U takvom jednom okruženju pojavio se fejk prosvjetiteljska misionarka Lejla Č, koja je objavila gore spomenuti status i nakon njega, i prijetnji koje je, što od strane lažnih što pravih profila, dobila, uz nekoliko hiljada novih pratilaca i, za pasivno bh. društvo, poprilične javne podrške koju je dobila, uspjela da se zaogrne epitetom žrtve, ni manje ni više, nego Islama.
“Survival of the Islam” stoji u videu koji se može naći na youtube-u, dok će Lejla nastaviti sa “izražavanjem mišljenja” kako ne postoji umjereni islam jer je islam religija mržnje a ne mira. Po svakoj definiciji, ovako kontinuirano “izražavanje” poprima oblik ideološke propagande, a rečeni stavovi, uz svo uvažavanje slobode govora, najgori oblik stereotipnih i fobičnih izjava neprimjerenih za nekoga ko se diči fakultetskom diplomom. Lejline izjave nemaju nikakve naučne niti stručne podloge osim njezine vlastite subjektivne afektiranosti koja javnost vješto angažuje u čitavu priču, uvezujući sve ono što nas muči već godinama; nacionaliste, mržnju, siromaštvo, nepismenost, fanatizam, u jednu veliku priču u kojoj je glavni junak Lejla Č.
Privatni stav postao je odjednom “javno dobro”, a čitava drama uspjela je da animira bh. društvo, uvijek spremno da panično zdvaja i paranoično nabraja unutrašnje neprijatelje bez ikakvog cilja i ideje, a kamoli kakvog ozbiljnijeg kritičkog sagledavanja situacije.
Ništa nikad nije crno-bijelo. Binarizam je odlika patološkog mišljenja – ne postoji dobro i zlo da nisu kontaminirani jedni drugim, i bezbroj nijansi prijelaza koji mogu biti i jedno i drugo.
Tako je i sa Lejlom Čolak. Niti je islam isključivo ono što ona tvrdi, samozadovoljno gazeći stotine islamskih učenjaka i vjekovnu tradiciju koja samo jednim stihom može oboriti njezin status, niti je Lejla Č nekakva junakinja koja nas treba osloboditi koprena ideologije. Ona je osoba puna predrasuda, liberal koji bi religiju prognao u intimnu sferu, žena za koju su sve muslimanke potlačene jadnice i majke budućih džihadista. Kakvog sagovornika traži ovakav jedan diskurs, i što je još bitnije, da li ga uopšte traži?
Da li se išta konstruktivno može sa ovakvim setom predrasuda učiniti? Koliko je taj govor sličan onom koji je Lejla dobila među privatnim porukama, od ljudi koji isto tako nespremnih na dijalog? Da li bi Lejla, hipotetički govoreći, zaštitila mene, muslimanku sa hidžabom od eventualnog napada nekoga ko svoju viziju svijeta smatra nadređenom svima ostalima?
I dok se cijeli svijet, tj. barem njegov obrazovani i tolerantniji dio, trudi razdvojiti ono što je teroristička ideologija od onoga što žive pojedinačni muslimani i muslimanke kao građani Evrope, Amerike, Svijeta, da bi tako spriječili daljnje širene nasilja i kulture mržnje, Lejla Č propovijeda svoju limitiranu i subjektivnu negativnu viziju islama kojeg poistovjećuje sa mržnjom i džihadom. U svemu tome, ona miješa pojmove religije i nacije, i stvara dodatna pojednostavljenja, fejk informacije, trivije. Ona nema ni toliko principijelnosti da svoje izjave ne daje medijima osvjedočenim u širenju nacionalizma, laži i fantazama.
Imajte na umu da je gornje redove pisala osoba koja smatra da vjeronauka nema mjesto u državnim školama, koja je sekularista, liberal i feministkinja. Uz to, nosi i hidžab. Previše kontradikcija?
I tako. Jednom sistemu paranoje kakav je ovaj u kojem živimo Lejla Čolak je savršeno po mjeri. Ništa kompleksnije taj i takav sistem i ne bi mogao razumjeti.
NAPOMENA: Ovaj tekst je isključivo subjektivno mišljenje i stav autorice Erne Murić, a nikako redakcije Kameleona.
