TK deblokiran, ali „igranka“ traje

- in Kolumne, U fokusu

U petak, 15. januara, poslije jednomjesečne trakavice, TK je najzad dobio novu skupštinsku većinu i novi vrh Skupštin, ali ne i prostor za zadovoljstvo, mir i stabilnost, jer se „iganka“ sa odnosima u vlasti nastavlja u znaku neizvjesnosti i nesigurnosti, u vezi s kojima je sigurno jedino to – da ništa nije sigurno, a najmanje stabilnost, harmonija i čisti računi u vlasti koju sada predvodi SDP.

NE MORA TO BITI ponavljanje već viđenog – kada je SDP 2000. u vrijeme Alijanse za promjene formirao dvogodišnju TK-vlast, pa bio „nagrađen“ gubitkom izbora 2002., niti repriza poučnog iskustva SDP-ove vlasti iz 2010., koja je „spaljena“ u protestima u februaru 2014. godine. Ne mora to biti ni tvrdnja o preslikavanju nove sarajevske mustre, s razlikom u tome što je u tamošnjoj kantonalnoj vlasti predvodnik Narod i pravda (NiP), a ovdje SDP. Ali, da će se sve dalje odvijati regularno, bez problema, onako kako jedino može koristiti građanima TK – u to se niko ozbiljan i dogovoran ne može zakleti.

Vrlo pažljivo sam pratio ono što se u petak dešavalo u tuzlanskom BKC-u na napokon upriličenoj sjednici kompletne Skupštine TK. Uz očekivanu gnjavažu i natezanje na pauzama, koje su redovno mnogo duže od efektivnog trajanja sjednica, dakle omiljen stil (ne)rada, a to znači i naplaćivanja poslaničkog statusa, ipak se desila deblokada. Biranim riječima se to tako zove, iako bi, kada ne bih birao riječi, to nazvao mnogo slikovitije i plastičnije. Možda i folklornije…

ELEM, URAĐENO JE ONO što je nedavno OHR toplo preporučio, kada je obje „zaraćene“ TK-snage upozorio na nedopustivo igranje sa vlašću i politikom. Ključno je bilo, iako to u prvim reakcijama (medijskim i stranačkim) nije naglašeno, to što je Žarko Vujović podnio ostavku na funkciju predsjednika Skupštine. Slijedio ga je prvi do njega Boris Krešić. To sam pročitao kao presudan potez, zato što govori o zrelosti ili strahu od sankcija, a svakako je znak da manevar sa potezanjem zaštite vitalnog nacionalnog interesa – ne pije vode. To je, doduše, bilo jasno još u trenutku kada je, sredinom decembra, ovaj potez povučen, jer se znalo da Ustavni sud Federacije BiH u dogledno vrijeme nema šansi za to da taj zahtjev riješi. Znači, deblokada je omogućena praktičnim anuliranjem tog neuvjerljivog zahtjeva, što će reći da, zapravo, i nema ugrožavanja nacionalnog interesa, jer je na Vujovićevo (SD) mjesto došao Slađan Ilić (SDP), pripadnik istog naroda, na Krešićevu (DF) stolicu Vedrana Petrović (SDP), dok je druga dopredsjednica ostala Lejla Vuković (SBB).

Jednako bitno, ako ne i važnije od toga što je novoformirana većina izgurala traženo, u petak je bilo usvajanje kantonalnog budžeta i finansijskih dokumenata zdravstvenog osiguranja i zapošljavanje za 2021. godinu. I, pride, da ne bi došlo u pitanje redovno funkcionisanje poluga izvršne vlasti u Kantonu, podebljana je odluka o tome da sekretari ministarstava (kad od 12 nema četiri ministra – dva smijenjena, dva podnijela ostavke) rade posao šefova do izbora nove Vlade.

IOLE BOLJI POZNAVAOCI TK-prilika, nisu – ako je suditi po prvim reakcijama – potrčali da ustvrde kako je minulog petka sve riješeno. Čak ni to što je SDP još ranije objavio, pa sada potvrdio da će na čelu nove Vlade biti prof. dr Kadrija Hodžić, nije doprinijelo toj vrsti nesmotrenosti. Zna se i zašto: zato što je, sve su prilike, malo uštopano traženje, pripremanje i fiksiranje budućih ministara, što očito nije vršeno paralelno sa udarom na vlast, proteklog mjeseca. Kad se tome dodaju otvorena pitanja, nejasnoće i zbunjujuće informacije – poput one da je SBB prešao u novu većinu, ali da neće glasati za novu Vladu ili odluke Naše stranke da uđe u novu većinu pod uslovom da PDA ne bude u Vladi, na šta je PDA indikativno pristao, znajući da će se naći druga formula za zadovoljavanje njegovih prohtjeva – jasno je da „igranka“ još nije ni blizu kraja. Kao što je jasno da je ovaj lom u TK-u smišljena domino-refleksija nedavnih promjena u Kantonu Sarajevo.

Niko ozbiljan, dakle, ne tvrdi da je sve gotovo, jer se vidi da će biti gotovo onda kada neko odluči je gotovo. Ne zna se precizno ko je taj neko, ali ne bi bilo čudo da se ispostavi kako on ne sjedi u Tuzli i u TK-u. Možda griješe, a možda i ne oni koji misle da je sve zakuhao SBB i da je baš to adresa, na kojoj treba tražiti „inicijalnu kapislu“ za tekuću eksploziju. Ne, dakle, SDP i Naša stranka, koji sami, ni uz pomoć PDA, ne bi mogli ništa, već SBB, koji se slaže s tim da SDP ima osam ili 10 ministara u novoj Vladi TK (za koju nije zainteresovan), ali nam ostaje dužan odgovor na pitanje da li to znači da ide u opoziciju i, opet, u društvo sa SDA? Još manje imamo odgovor na pitanje s kojim potezima, sadržajem i rezultatima će na posao krenuti većina, čijih 18 od 35 ruku je i nesigurno i u stalnom riziku od dežurne neizvjesnosti i napetosti u vezi s tim koliki će joj biti vijek trajanja i rok upotrebe.