Gospođa Katarina Matić, (rođ.1944.g., iz Kreševa, malog mjesta u blizini Sarajeva) žena nebesko plavih očiju koja otkriva njenu mladalačku ljepotu, živi sama u polovici kuće koju dijeli sa bratom. On nije tu te svojoj sestri ne pomaže niti se brine o životu kojim živi. Naime, i tu kuću ostavila joj je žena koja ju je primila k sebi, kada Katarina nije imala gdje. Iako ima krov nad glavom, taj krov nije Bog zna čemu.
Mala sobica sa jednim krevetom, malom pećicom na drva, starim ormarom punim slika svetaca, čini cijeli njen svijet. Njen telefon rijetko kada zvoni, a ona pored prelijepih plavih očiju ne vidi i ne zna nazvati nikoga. Posjete su još rjeđe od zvonjave telefona. Jedino primanje koje, ima potroši za jedan dan na sve što joj treba i onda ponovno čeka da prođe mjesec. Ta primanja ne omogućavaju normalan život, ali gđa. Katarina se ne žali. Ona ima svojih pet mačaka, kojima povremeno skuha malo riže i svoje cipelice lutalice – najbolje prijateljice. Ipak, te šetnje nisu nimalo jednostavne. Svakodnevna šetnja uništava zdravlje njenih kukova, jer stare kosti ne mogu izdržati tvrdo tlo pod tankim đonom cipela. Ona ne želi posjetiti liječnika jer se pita što će saznati i kako će se tada „spasiti“ odlaska u dom.
Navikla je na život i slobodu koju ima jer, kako kaže, u domu ne bi mogla ovoliko šetati. Slušajući nas, i pričajući o sebi, stidljivo je zamolila da joj kupimo malu rernu sa dva strujna kola, koji kaže košta otprilike 120KM, ali ona te novce nema. Voljela bi dobiti i neke nove cipele, čizme ili udobne papuče kako bi lakše odlazila u šetnju, a sada dolaze i topliji dani, pa će te šetnje i potrajati.
Prihvaćajući život onakav kakav jest, plavooka Katarina hrabro, ali skromno, nastavlja živjeti.
