Politička „odbrana“ ratnog (ne)djela

- Kategorija: Kolumne, U fokusu
ratno (ne)djelo

Važno je to što se ispostavlja, pa aferu obećava, da je premijer RS-a Radovan Višković učestvovao u transporta žrtava srebreničkog genocida, u julu 1995. godine, ali i to da se ovo zna 13 godina, a nije otkrivano, to da je on prošao sve bezbjednosne provjere na putu do premijerske stolice i da se politički, kolektivnom reakcijom entitetske Vlade, on pokušava „braniti“, pa se, u klasičnoj zamjeni teza, sve naziva onim što je posve besmisleno – napadom na RS.

PITANJE JE KAKO BI SE postupilo u skretanju pažnje javnosti sa suštine problema da nije već patentiran običaj, kome je odavno dosljedna i Vlada RS-a: organizovati pres-konferenciju i „grupnim portretom“ se staviti u odbranu njenog predsjednika Radovana Viškovića, nakon objavljivanja detalja njegovog ratnog (ne)djela. Minulog petka je tradicija nastavljena, pa je skoro cijela Vlada RS izašla pred novinare, upriličila grotesknu predstavu kroz istup Srebrenke Golić, potpredsjednice Vlade i ministrice prostornog uređenja, koja će sve adresirati „političkom Sarajevu“, Bošnjacima i, s posebnim apetitom, Stranci demokratske akcije (kao da se mora biti SDA-ov pristalica da bi se tražilo utvrđivanje nečije ratne prošlosti). Uz poentiranje tvrdnjom o još jednom napadu na RS i pokušaju ukidanja ovog entiteta.

I da nije već olinjalo i prežvakano, ovo bi bilo teško svarljivo. Ali, pošto smo naviknuti na ovakve reakcije i na majstorsko iskustvo u „lupanju lončića“, to je samo još jedan povod za reakciju na objelodanjivanje transkripata telefonskih razgovora iz jula 1995. godine, koji su ušli u dokumente Haškog tribunala i o kojima se zna već 13 godina. Jer, od 2007. ime Radovana Viškovića je pominjano u haškim papirima, u haškim procesima, u izjavama zaštićenih svjedoka, pa su svi oni koji su to tek sada saznali – iznenađeni. Ili bi to samo tako trebalo da izgleda?

JER, MOŽDA IMA NEČEG u primisli da su aktiviranje ovog slučaja i izgledi da postane afera baš u ovom času, „oplemenjeni“ određenim, konkretnim ciljem. Političkim, dakako. To, međutim, ne umanjuje važnost pitanja, koja se sama od sebe nameću. Pogotovo upita zašto se to znalo, a nije kazivalo, i zar aktutelni RS-premijer nije morao proći kroz propisanu, uobičajeno strogu sigurnosnu provjeru? Dakako, odgovori na ova dva krupan pitanja su dokučivi. Znalo se za to već 13 odina, ali nekome nije dogovaralo (ili trebalo) da se to objelodani. A što se sigurnosne provjere tiče, biće da oni koji to rade ili nisu htjeli ili im je neko rekao da ne treba da vide podatke, koji nisu bili nepoznati. Sve dosad, kad je to obnarodovano i kada je skandal produbljen otkrivanjem identiteta zaštićenog svjedoka, što je krivično djelo i što je, izgleda, novi alat u zastrašivanju svih onih koji bi imali još nešto da kažu o ratnim zločinima i zločincima.

Kad se ovi podaci dovedu u okrilje Revidirane strategije za utvrđivanje rantih zločina, dokumenta koji je, napokon, prije tri dana usvojilo Vijeće ministara BiH, onda stvari dobijaju ozbiljniji izled, a tema na značaju. I onda reakcije koje dolaze iz Federacije BiH, uz omiljen običaj da se pakuju u pogled „političkog Sarajeva“, imaju izgled i naglašeno politički kontaminiranog stava. Taman onoliko koliko je potrebno da se opravda posezanje za uobičajenim, do bola zamornim i neukusnim kontrastavom – da se radi o pokušaju političke montaže i želji za ostvarivanjem diskutabilnih političkih ciljeva.

U CIJELOJ OVOJ, DOSAD javnosti poznatoj gužvi, desilo se ono što se zbivalo i u nekim sličnim slučajevima minulih dvadeset i kusur godina: zaboravljena je suština. U reakcijama iz RS-a – uključujući i Viškovićevu na RTRS-u, u kojoj on svoj učinak relativizira, naziva časnim i kaže da je, kao poručnik, imao starješine iznad sebe, što će reći da je samo izvršavao naređenja – nema ni traga pokušaja osporavanja konkretnog učešća u organizovanju transporta žrtava genocida i doprinosa prekopavanju primarnih i kopanju sekundarnih grobnica, već se sve pakuje u političku oblandu i, uobičajeno, skreće pažnja javnosti sa glavne teme. Što je već tradicionalni, dobro utabani put zamjene teza, okrivljavanja drugih za ono što je osumnjičeni uradio i pokušaja da se „odbrani“ ono što se ne može odbraniti.

A ono najbitnije – da se svaka sumnja, koja je ovog puta osnovana, čim je Tužilaštvo BiH objavilo da je otvoren predmet u vezi s Viškovićem, provjerava, dokazuje i procesuira   j e d i n o   na sudu i da je važno, prihvatljivo i zakonito (pravedno i pravično)  s a m o   ono što sud presudi, u drugom je planu, iza plitkoumne, čak perfidne političke „odbrane“ i političkog miješanja bijelih i običnih bubrega. Baš onako kako smo izdresirani u dvije i po minule decenije i baš onako kako će biti ko zna koliko još vremena – i u vezi sa ovim, a i sa drugim, manje ili više sličnim slučajevima (aferama?).

Piše: Zlatko Dukić

Slične objave

Facebook Comments