Korona ne ide na godišnji odmor

- Kategorija: Kolumne, U fokusu

Ovo doba godine je u normalna vremena bilo špica sezone godišnjih odmora, što je pandemija koronavirusa na globalnom planu manje-više anulirala, uvela nova pravila života i – ne samo kad je o našoj zemlji riječ – zorno pokazala sve šupljine u organizaciji države, u funkcionisanju društva i njegovih poluga, političkom p’etljanju, disciplini, redu i odgovornost nas, građana i, naročito, u stanju zdravstvenog sistema, koji je na ivici fizičke, tehničke i organizacione iscrpljenosti.

POSLJEDNJIH NEKOLIKO DANA sam se natjerao da pažljivije pratim to koliko se Tuzlaci pridržavaju pravila ponašanja u vaktu korone. Nisam bio iznenađen slikom: u vozilima gradskog prevoza se na prste jedne ruke mogu nabrojati putnici s maskama na licu, u baštama kafića i kafana se sjedi za stolovima kao u najnormalnija vremena, ljudi u razgovoru, naginji se jedni drugima, a od maski ni traga, izuzev kod osoblja objekata, na ulicama tu i tamo naiđe neko s maskom, ali obično lohotno spuštenom na bradu ili ispod brade… Uveče nas dočekaju vijesti: novozaraženih 300 i nešto, a u subotu više od 400, preminulih, nažalost, takođe ima redovno…

Ako to nije rezultat našeg prekomotnog i ležernog shvatanja propisanih mjera i ako sve veći broj novozaraženih nije direktna posljedica neodgovornog, krajnje neprihvatljivog “Neće to mene“ ili „Ja sam zdrav i otporan“, onda, stvarno, ne znam gdje je uzrok stanja, koje i najoprezniji nazivaju vrlo nepovoljnim, mjestimično kritičnim. Pogotovo kad se tome doda svakodnevno apelovanje kantonalnih i Federalnog kriznog štaba, koji kažu da neće biti restrikcija poput onih martovskih, aprilskih i majskih, ali da se propisane mjere moraju striktno poštovati, što će ubuduće inspekcije redovnije kotnrolisati.

 

KRIZNI ŠTAB MINISTARSTVA ZDRAVSTVA Tuzlanskog kantona je, potkaj prošle sedmice, propisao (i napisao) konkretne mjere za ponašanje u korona-uslovima na javnim mjestima, u kancelarijama, na skupovima, na ulici… Uz to što mi se čini da se s ovim mjerama, na ovakav način propisanim, kasni bar mjesec-dva, uvjeren sam da ni one neće ništa donijeti, ukoliko, u paketu s njima, nije razrađen sistem mjera kontrole, provjere i kažnjavanja tolerantnog i indolentnog odnosa. Pošto te mjere, koliko sam dokučio, nisu navedene, nemam mnogo prostora za optimizam. A za strahovanje i oprez – i te kako imam, jer je i ovaj epizoda samo kamenčić u mozaiku priče o tome kako smo kao država (politika, vlast) i kao društvo (ljudi, građani, narodi) dočekali, prilagodili joj se i, pogotovo, suprotstavili pandemiji.

Gotovo sa sjetom pamtimo prve korona-mjesece, rigorozne mjere, zabrane, policijski sat i druge poteze, koji su, s jedne strane, činili sigurnim naš odbrambeni mehanizam protiv korone, ali su, s druge strane, bili ekonomski udar, od koga će se teško biti oporaviti. Zato sada odgovorni ne posežu za zabranama, tvrdeći – u pomalo dramatičnom stilu – da bi to značilo da nećemo imati od čega živjeti. Ako se u toj dramatičnosti malo i pretjeruje, mnogo diskutabilnije je to što se u odnosu države prema panedemiji pribjeglo neobjašnjivoj demokratičnosti: kantonima je prepušteno da odrede, spam svoje situacije, koliko oštre, kako oblikovane i na koga usmjerene će biti preduzete mjere.

 

NIJE TEŠKO PRETPOSTAVITI DA ĆE ta i takva „demokratija“, pravdana dejtonsklom mustrom države i upakovana u liberalizaciju odnosa prema koroni, uroditi različitim plodovima. Istovremeno, međutim, taj odnos neće biti lišen očekivanja da Federacija pomogne tamo gdje zatreba, posebno izmorenom i iscrpljenom zdravstvenom sistemu – u tehničko-organizacionom pogledu, u nabavci testova, medicinske opreme, zaštitnih sredstava… Uključujući i onih famoznih 100 kineskih respiratora, odavno zaglavljenih u mutnoj priči o „maštovitoj“ nabavci, koji mjesecima čekaju na pravosudni rasplet, eno ih u skladištu u Rajlovcu, a zdravstvu su nasušno potrebni.

Korona, u međuvremenu, ne čeka, ne poznaje granice, ne ide naruku nikome, nijednoj ideologiji, naciji, stranci, državi ili poretku. Korona neće ići na godišnji odmor, jer se ne umara, ne odustaje i ne posustaje. Za razliku od, recimo, ljudi iz naše vlasti, osobito poslanika s vrha države, među kojima ima i dokazano talentovanih debelokožaca i neradnika širokog spektra, koji su jedva dočekali da avgust iskoriste (i kasnije naplate) za odmor od  n e r a d a,  pandemija korone hita ka cifri od 20 miliona zaraženih i milion umrlih na planeti. Odavno se pretvorila u test pameti, organizacije sistema i moći čovjeka da se odupre zlu. U našim prilikama i prevedeno na naš jezik, to znači da je korona, uz sve drugo, i povod za to da upunom sjaju bljesnu sve gluposti, podjele, razlike, besmislenosti, neznanje, nesposobnosti i zaostalost – od kojih ova zemlja, njena vlast, pa i mnogi do nas, njenih smrtnih podanika, odavno pati, mireći se s tim. Pa uz pomoć korone uviđajući da je to „kvalitet“, koji ima cijenu. I koji se, kad-tad, mora platiti.

Piše: Zlatko Dukić

Facebook Comments