Istine i mitovi o shizofreniji

- Kategorija: Kolumne, U fokusu, Zdravlje

Shizofrenija je jedna od najneshvaćenijih mentalnih bolesti  koju ljudi vole mitologizirati. U najčešćem slučaju ona je sinonim za ludilo, totalno odvajanje od realnosti kakvu je mi znamo, gubitak ”pameti”. Razlog tomu je neznanje i nebriga. Shizofrenija (da, s i h se čitaju odvojeno) je mentalna bolest koju karakterizira psihoza, odnosno izobličen doživljaj realnosti. Najčešći simptomi su slušne halucinacije, sumanute ideje, neorganizirano razmišljanje, socijalno povlačenje, zaravnjeni afekti i nedostatak motivacije. Osoba sa shizofrenijom često čuje glasove koje drugi ljudi ne čuju, a ti glasovi mogu međusobno razgovarati, komentarisati i kritikovati njeno ponašanje, te im davati razne ideje , sugestije i naredbe. Rjeđe su vidne halucinacije u kojima osoba vidi čudovišta, sjene i slično, te taktilne halucinacije, primjerice da se unutarnji organi osobe raspadaju ili truhle. Često imaju sumanute ideje koje mogu biti različitog tipa; od toga da osoba može biti uvjerena da je neko prati, prisluškuje, vlada njome kroz čipove, da su osobe oko nje zamijenjene uljezima, pa do toga da smatraju da je neka slavna osoba zaljubljena u njih.  Neorganizirano mišljenje se očituje kroz bizaran govor koji slušalac ne može pratiti, niti razumijeti.  Svaka individua je posebna i dolazi sa raznim setom simptoma koji se opet razlikuju u svom intenzitetu i tipu. Niko nije siguran od ove bolesti (mada postoje parcijalni dokazi da je shizofrenija nasljedna), ali istraživanja nam kažu da se shizofrenija kod osoba rijetko javlja prije 12 i poslije 45 godine. Život ovih osoba dodatno je otežan stigmatiziranjem i marginaliziranjem ovih osoba što je posljedica mitova koji su skovani oko ove bolesti. Da ih probamo razbiti.

Mit 1. Osobe sa shizofrenijom su opasne, nasilne i nepredvidljive.

Popularni mediji su učinili dosta štete osobama sa raznim tipovima mentalnih poremećaja, pa tako i za osobe sa shizofrenijom.  Ubice, čudaci, manijaci i slične neugodne društvene pojave su prikazali kroz simptrome ovog poremećaja. Istina je da osobe koje primaju medikamentoznu terapiju nisu ništa nasilnije ili opasnije od prosječne osobe. Istraživanja čak pokazuju suprotno, odnosno da su osobe sa shizofrenijom češće žrtve nasilja čiji su uzroci strah i neznanje. Problemi mogu nastati kada se netretirana shizofrenija upari sa zloupotrebom supstanci kao što su alkohol ili droge.

Mit 2. Osobe sa shizofrenijom u sebi imaju više ličnosti.

Shizofrenija i ono što se nekada zvalo podvojena ličnošću (današnji disocijativni poremećaj identiteta) su dva različita poremećaja. Razlog tomu može biti pogrešna interpertacija glasovnih halucinacija, odnosno ljudi smatraju da različite ličnosti unutar osobe predstavljaju glasove koje shizofrena osoba čuje. Današnja saznanje govore nam da to nije slučaj, ponajviše zato što postoje sažni dokazi da se disocijativni poremećaj identiteta najčešće javlja usljed teške traume u djetinjstvu, dok je shizofrenija donekle genetski uvjetovana. Nadalje, glasovi kod slušnih halucinacija nisu potpuno razvijene ličnosti kao što je to slučaj kod drugog poremećaja. Na kraju, osobe sa shizofrenijom imaju set dodatnih simptoma koji nisu karakteristični za podvojenu ličnost.

Mit 3. Shizofrenija je nasljedna bolest.

Genetska predispozicija je važan, ali ne i presudan faktor u razvitku shizofrenije. Veliki broj ljudi razvije ovaj poremećaj bez potvrđenih slučajeva unutar porodice. Važi i suprotno, odnosno ukoliko u  vašoj obitelji nego pati od ovog poremećaja ne mora značiti da ćete ga i vi razviti. Istraživanja usu pokazala da i okolina, a ne samo genetika, ima važnu ulogu u nastanku ovog poremećaja.

Mit 4.  Shizofrenija je neizlječiva

Istina je da je ovo dugotrajan poremećaj koji se često ne može izliječiti u potpunosti, međutim simptomi se mogu držati pod kontrolom. Najčešće se liječi medikamentozno, odnosno antipsihoticima. U novije vrijeme postoje i psihoterapijski pravci koji osobu uče kako živjeti sa simptomima, međutim terapija lijekovima je pokazala  najviše uspjeha. Iako je ovo poremećaj sa kojim se pojedinci moraju nositi čitav život, to nikako ne znači da ne mogu voditi produktivne živote.

Piše: Amina Duraković

Facebook Comments