“Bowie” iz Srebrenice: Dan kada je utihnula muzika

- Kategorija: U fokusu

Na 25. godišnjicu genocida, porodica i prijatelji Samira Mehića “Bowieja” prisjećaju se srebreničkog gitariste koji je živio i dijelio muziku sa svojim sugrađanima, a potom i sudbinu hiljada ubijenih u julu 1995. godine, piše Detektor.ba.

“Da li si lud, pa ne vidiš da je apsurd
još uvijek sam pokušavam svirati rock’n’roll
u ovom zlu i sjenke se šunjaju tamo
nad ovim gradom što umire tu ispred nas”

Stihove pjesme “Apsurd” Samir Mehić “Bowie” napisao je u Srebrenici tokom rata. Samouki rock’n’roll gitarista rokovnik sa svojim stihovima i fotografijama predao je supruzi Nermini kada su se rastajali 11. jula 1995. godine, nakon čega je sa svojim sugrađanima otišao prema šumi.

“Bowieja” su znali svi u Srebrenici. Omiljenog srebreničkog rokera bujne duge kose i izraženih crta lica, rođenog 1967. godine, porodica i prijatelji pamte po tome što je uvijek slušao muziku ili je svirao.

“Kad ne čuješ muziku – znači nije u kući ili spava. Nema druge. Ujutro ne ustaje se iz kreveta da se umiva nego prvo se uključi muzika, kasetofon, longplejka i onda ide da se umiva, da doručkuje. Dok je budan muzika se čuje”, kaže Samirova sestra Selma Rajkić.

Ona se svog brata sjeća kao društvene osobe čija mala soba je uvijek bila puna njegovih drugova. Muzika je bila njegova strast još od djetinjstva, navodi ona.

Selma se prisjeća trenutaka kada bi “Bowie” čuvao njenog sina Semira, kada je bio beba.

“On svira – Semir se umiri, sluša. Svira po sat vremena, dijete tako i zaspi”, govori Selma i dodaje da njen sin u mnogim stvarima liči na njenog brata i da također svira gitaru.

Selmin suprug Suad Rajkić i danas se sjeća svojih susreta sa Bowiejem nakon što su se Selma i on vjenčali.

“Ja sam odrastao u mnogobrojnoj porodici. Otac i majka su bili jako strogi i morali smo slušati, a oni [Mehići] su meni bili nestvarni, Samir pogotovo. Ja dođem, a on odvrne muziku.

Porodična kuća, a otpadaju zidovi”, kroz smijeh govori Suad i dodaje da je kako je “Bowie” znao upitati oca Fuada da pogodi koja pjesma svira, a da bi mu ovaj ozbiljno odgovarao.

 

Dok priča o “Bowieju” i porodici Mehić, Suad mora zastati da obriše suze, pa tek onda nastavlja o tome kako je “Bowie” u na zidu sobe imao poster Davida Bowieja, kao i da je bio samouk i izvrsno svirao gitaru.

U njegovoj kolekciji ploča nalazili su David Bowie, Pink Floyd, Ritchie Blackmore, kao i ploče koje je rijetko ko u BiH imao tada.

Faruk Smajlović, 25 godina nakon “Bowiejevog” ubistva, kroz suze priča o svom prijatelju, njihovim svirkama i onom što je “Bowie” predstavljao u prijeratnoj Srebrenici.

“Samir Mehić ‘Bowie’ je bio inače jedna posebna osoba, a posebno u mom životu. (…) On je bio poseban po svemu, po ponašanju. Bio je van onog vremena u kojem smo mi tada živjeli”, kaže Smajlović u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Nadimak “Bowie”, kako govori Smajlović, Samir je dobio jer je bio jedan od prvih u Srebrenici koji je slušao Davida Bowieja.

“On je prvi koji je iz te generacije nama usađivao tu neku dobru muziku, psihodeliju, taj neki kvalitetni rock. Mislim da nije trebao da se rodi u Srebrenici. I u Bosni se nije trebao roditi. Siguran sam da bi napravio veliku karijeru da je negdje drugo”, priča Smajlović.

“Možemo biti heroji barem jedan dan”

Smajlović je “Bowieja” upoznao krajem 1980-ih godina kada je kao bubnjar otišao na probu i oduševio ga svojim sviranjem. Tokom njihovog intenzivnog druženja osnovali su muzičku grupu “Inat”, iz inata prema “nekim ljudima i nepravdi”, kaže Smajlović.

Svakog vikenda svirali su u Srebrenici. Smajlović se sjeća da ih je publika voljela.

“Imali smo mi svirke koje ugovorimo u nekim hotelima, gdje smo svirali lagane, fine narodnjake, a rock nam je bio u krvi. Ali smo na rock koncertima u našoj diskoteci, gdje smo u Srebrenici svirali svaki vikend, prodavali i do 700 ulaznica za jednu noć. Sad toliko nema stanovnika u gradu Srebrenici”, kaže on.

Najdraža sjećanja na “Bowieja” su Smajloviću trenuci pred njihove svirke.

“Pustimo recimo ‘Leb i Sol’, naložimo se, da tako kažem, i kad izađemo na binu onda rasturimo.

Znali smo se u dušu, kad se pogledamo znali smo šta će ko uraditi. Nikad nismo skidali pjesme ono u bobu, nego smo improvizovali na bini”, prisjeća se on.

Srebrenicu je Smajlović napustio u aprilu 1992. godine. On kaže da je veliki dio njihovog društva otišao iz Srebrenice, ali ne i “Bowie”, uprkos pozivima.

“Ja kažem, žao mi je, mi smo ga ostavili maltene ovdje na cjedilu. On je ostao sam ovdje od te naše raje. Mogu misliti kako mu je bilo, kako je to preživljavao, a onda je on u svom tom jadu i muci počeo intenzivno da vježba da svira gitaru. Počeo je da svira klasiku. Kažu da je bio toliko napredovao, da je to bilo nešto nevjerovatno”, govori Smajlović.

U trećoj godini rata u Srebrenici, tada već zaštićenoj enklavi u kojoj je živjelo nekoliko desetina hiljada ljudi, “Bowie” sa skraćenom frizurom se 1994. godine zaljubio, a kasnije i oženio te saznao da će sa suprugom Nerminom Mehić dobiti dijete.

“Momenat kad je saznao da će postati otac – bio je jako uzbuđen. Obično je govorio da jedva čeka taj momenat kada će postati otac. Nažalost, nije ga dočekao”, govori Nermina koja danas živi u Americi.

Nedugo nakon toga, početkom 1995. godine, u Srebrenici je preminula njegova majka Zehra.

Krajem septembra 1994. godine “Bowie” je poslao pismo Smajloviću.

“Ovo nije rock‘n’roll, ovo je genocid”

Kada su u julu 1995. godine u Srebrenicu počele ulaziti srpske vojne i policijske jedinice, “Bowie” je sa suprugom i stotinama drugih sugrađana pokušao izaći kroz šumu. Nermina se sjeća da se nije razdvajala od njega. Sa njima je 11. jula 1995. išao i njen brat Selim Selimović.

“S obzirom da sam bila u drugom stanju, već kod prve okuke meni je pozlilo, bila sam anemična. Samir me tad vratio. Samo me uhvatio za ramena i rekao je: ‘Nermina, ti moraš ići’ (…) Ja sam ipak odlučila, mimo svoje volje, da poslušam i da odem. On mi je samo na polasku dao svoj rokovnik i par slika kao: ‘Prenesi ovo, bolje ćeš ti sačuvati nego ja, pa se vidimo ako Bog da’. To je bilo zadnje što je rekao”, govori Nermina kroz suze.

Ona se vratila u Potočare. Odatle je narednog dana krenula autobusima prema Tuzli. U Kravici, na putu između Bratunca i Konjević-Polja, kada su se autobusi zaustavili, čula je pucnjavu. Ustala je da vidi šta se dešava.

“Vidjela sam masu svijeta sa desne strane. Nažalost, ja nisam znala da je i moj rahmetli Samir već tu bio. Ustala sam sa namjerom, ako vidim bilo kog od njih, jer su skupa otišli, ja ću ovdje izaći, ja ne idem dalje”, prisjeća se Nermina kroz težak i dug uzdah.

Iako se život nastavio, te prošao dug vremenski period, Nermini, čiji brat je također stradao u genocidu, je uvijek teško pričati o njihovim sudbinama.

“Potresno je, ali pokušavam da kažem koliko mogu. Teško je i nakon 25 godina, i uvijek, ne samo danas”, kaže ona.

Tokom ratnih godina “Bowiejeva” sestra je svojoj porodici pisala pisma iz Sarajeva u kojima je krila svoju ratnu svakodnevnicu. Opisivala je kako ima baštu, gdje je složila ogrjev, iako su tokom zimskih dana ložili namještaj.

“Ja ih četiri godine nisam vidjela. Poslije četiri godine su mi samo javili: ‘Nemaš nikoga’”, govori Selma.

“Bowiejeva” porodica i prijatelji čuli su više verzija šta mu se moglo desiti i gdje je sve navodno viđen. Saznali su da je bio ranjen. Selma kaže kako je čula da je rekao svojim drugovima koji su prolazili pored njega da nastave put i da je on samo sjeo malo da odmori pošto ga bole noge.

Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u dvije grobnice. Iste one u kojima su pronađeni ostaci njegovog oca Fuada. “Bowiejev” tabut, kako govori Smajlović, nosio je broj 501. Za njega je to simbolično jer je njegov prijatelj volio farmrke “Levis 501”.

“Čudne su to stvari, nekad se radujete da nekoga ukopate, jednostavno da nađe svoj smiraj, da znate gdje je, da mu se može otići proučiti Fatiha”, kaže on.

Smajlović je godinama čuvao “Bowiejev” gramofon i ploče pronađene u njegovoj kući nakon genocida, kao i pismo koje mu je “Bowie” poslao 1994. godine. Nedavno ih je poklonio Memorijalnom centru Srebrenica kako bi mogli biti izloženi.

“Moja misija je da ga ne zaboravimo, ali uvijek govorim da kroz Samira gledamo i sve ostale žrtve”, govori Smajlović.

Počast srebreničkom gitaristi nakon 25 godina, prijatelji i nekadašnji članovi benda odaju kroz jednu od njegovih najvećih ljubavi – muziku.

“Bowie” nije doživio da vidi svoju kćerku Samru koja je rođena u decembru 1995. godine. Nermini je najteže bilo kada je Samra shvatila da njenog oca više nema.

CREATOR: gd-jpeg v1.0 (using IJG JPEG v62), quality = 82

Kada joj je rekla kako je Selma javila da su našli nešto Samirovo, njihova tada desetogodišnja kćerka je upitala Nerminu, misleći da joj je otac još uvijek živ: “Super, mama, a gdje su ga našli?”.

Kameleon i Zenski Banner1.fw

Facebook Comments