Kakva korona, kakvi bakrači, ja nemerem više! Uzeću godišnji i otić u Bosnu!

- Kategorija: Zabava

– Ja nemerem više. Naprosto ću ispizdit. Počet ću urlat na ljude ako mi samo još netko uđe u trgovinu i pita me imamo li maskice za lice ili dezinfekcijska sredstva. Aman sve je pobudalilo! Isprazniše nam trgovinu u dva dana! Bogami ću uzet godišnji i otić u Bosnu, viče mi ona jučer u slušalicu.

– Šta ćeš u Bosni, draga sestro?

– Kako šta ću? Idem na duhovni oporavak! Eto šta ću! Cijeli svijet već godinama umire od svakojakih gripa i virusa, samo u Bosni nitko ne diže frku. Lijepo je rekla stara Hanifa “Kakva gripa, kakvi bakrači, ne mere to meni ništa. Ja sam ti u dimijama i opancima u snijegu do koljena kopala retke graha odavde do Makedonije. A sina kad sam rodila okopavali smo krumpir, izvrnem se između redaka, porodim i haj nastavljaj dalje. Kakva bolnica, kakvi bakrači, dođe insan zdrav kod njia, a vrati se bolestan.” Jah, pametna žena…, prisjetila me.

 

Na spomen rahmetli komšinice uvijek se otvara naša česma od smijeha, a ja si uvijek kontam kako bi to Hanifi bilo pravo drago. Sjećam se kako sam ju uvijek gledao širom razjapljenih oči i usta dočim sam taman toliko porastao da su mi njene priče počele privlačiti pažnju. Uvijek sam pokušavao dokučiti je li to što govori šala ili izbiljam, što bi ona rekla. Ponekad bi me Hanifa pustila u neizvjesnosti, a ponekad bi se pravila da namješta veliku maramu s resicama i ružičastim cvjetovima kojima je uvijek skrivala kosu, samo da bi mi ispod ruke šeretski namignula i pokazala na tren zarazan osmijeh iz kojeg je blještao jedan zlatni zub. Tada sam se osjećao nekako ponosno, kao da samo Hanifa i ja znamo neku tajnu.

Dugo je poživjela stara Hanifa i kad joj je bio vakat, otišla je mirno i tiho, u snu. Misleći ponekad o njoj shvatio sam da zapravo nikad nisam tu ženu doživljavao starom. I nikad nisam znao za njene godine niti sam ikad pitao. Nekako sam ju doživljavao bezvremenskom, a dojava o njenoj smrti zatekla me i zbunila, kao da smrt ne priliči Hanifi. Iz te neke čudne zamišljenosti pune upitnika trgnula me nakon nekoliko dana prva bol zbog koje sam posegnuo za Ibuprofenom. Držim ja tu spasonosnu malu vrećicu u ruci i odlutam u neka davna vremena…

– Joj, moja ti… Nisam ti danas dobro, nikako. Sve me tu unutra nešto žiga, jedva sam kafu jutros popila, eto sad i glavuša ko da će se raspuć, tobe jarabi…, pričala je jednom tako ušavši u našu kuću.

– Tako ti je i meni bilo, moja ti, nema sedmica da me uvat’lo, a valja mi svašta nešto uradit ukući i okokuće, a ja nemerem pa nemerem, samo me obara, haman ću u nesvjest upast. I bila ja u ambulanti, pa mi doktor dadne neke tablete i sve ode, k’o rukom odnešeno. De da ti dadnem jednu, dvi, pa ti popi, šta’š doktoru odlazit, vidim ja da je u tebe isto što je i meni bilo, odgovorila joj moja nana.

Tako su se u našem selu rješavali svi zdravstveni problemi, a tako je i danas. Jedna žena jednom u godini ode doktoru, pokupi sve svoje dijagnoze i tablete, a onda sve druge žene dolaze na konzultacije i terapije kod nje. I to samo ako je neophodno. Za sve drugo uvijek se koristila narodna medicina: saljevanje strave za nemir i noćne more, list svježeg kupusa za sve moguće otekline, popolovljen krumpir čvrsto maramom povezan za čelo za glavobolju, čaj od nane za prehladu, a rakiješina – preventivno za sve.

Jednom je u nas u selu bila velika svadba, pod šatorom u dvorištu mladoženjine kuće. Igralo se, pjevalo i veselilo do jutra, a Hanifa je skakutala sad vamo, sad tamo. Čas vodi kolo, čas donosi tacne hrane, čas opominje za stolom nekog da pijan ne radi belaja, a već u slijedećem trenu eto je s gajbom pive. Sutradan nam je kafenišući kod nas pričala kako joj je bilo mrsko noge oprat kad je konačno došla kući, pa se dosjetila, navukla čiste čarape do koljena, i legla u krevet. E, legla!

Isto tako jednoć dođe ona kod nas negdje iza ručka i priča mom djedu, prevrčući u ustima onaj tvrdi bombon od mentola:

– Uh, što sam se danas umorila… Zavrla pa zaradila, zavrla pa zaradila… od sedam ujutru ja sam ti već i krave pomuzla, i jaja pokupila, i robu prostrla, i paradajz i krastavice pobrala, i svašta nješta, uh, jesam ti se danas umorila….

– Pa de, prilezi malo kad si tako umorna, reče joj djed, a ona će njemu:

– Lezi ti, budalo jedna, opasnost u ustima!

Miješam Ibuprofen tog dana u čaši i kontam si kako smo mi danas toliko bolesni, a tek smo negdje na polovici Hanifinog života. Otišli smo sa sela u gradove duboko uvjereni kako nas čeka ljepši, lakši, uređeniji život. Bogami se ponekad posramim kad kažem da sam od posla umoran, i iako je to istinski umor, ovaj moj, ovaj naš umor, kao da nikad ne prolazi. Kao da je u nekom trenutku srastao s nama kao kakav parazit, a dok smo ga mi primijetili, već je bilo kasno. Posramim se jer se sjetim Hanife i nane i svih onih komšinica koje su cijeli svoj život provele na selu mukotrpno radeći da podignu obitelj, svakodnevno, od jutra do mraka. Ništa se kod njih nije kupovalo osim onog što same nisu mogle proizvesti. Gotovo ni jedna od njih nigdje drugdje nije radila da bi zaradila penziju, i sve su preživjele i ratove, i svinjske i ptičje gripe, i zasićene i nezasićene bombe, i tko zna koliko i poroda i bolesti bez ikakvog liječničkog pregleda. Ustajale su s kokošima i lijegale s njima, međusobno si pomagale u svemu, dijelile zajedno sva dobra i zla njihovog svijeta. I što sam stariji, to sam nekako uvjereniji da su te žene, koje su proživjele svoj život na mlazni pogon, i poživjele toliko dugo i relativno zdravo upravo zato jer su obavljale svrsishodniji posao od svih nas danas, posao koji ih je svakodnevno neprestano držao u pokretu. Danas kad pogledam koliko je lako zapaliti iskru panike u narodu pomislim i koliko su te neškolovane i slabo informirane žene bile pametnije, baš onako, životno pametnije. I definitivno nisu bile tako beskrupulozne i nemarne prema drugima kao što su mnogi danas.

– Haj to što je ljude uvatila panika jer su glupi i ne žele se informirat, pa su pokupovali sve i svašta ko da će sutra smak svijeta, al što su sada napravili pravi belaj onima koji su stvarno u potrebi, to nikoga ne briga, nastavila je moja sestra i dalje u slušalicu.

– Kako to misliš?, pitam je.

– Pa lijepo, eto kako. Nije ni meni palo na pamet dok me naša Saškica nije podsjetila na to. Znaš da su joj mami odstranili dojku zbog raka, i sad žena mora proći kemoterapije i općenito nije dobro. Zbog svega toga u klincu joj je imunitet i ona eto stvarno mora nositi zaštitnu maskicu za lice prema preporuci liječnika. Ne smije žena ni prehladom da se zarazi, a kamoli gripom. Kaže Saškica da kući ima još nekoliko maskica u kutiji od 50 komada koju je odmah kupila kad im je doktor to rekao i pita se šta će kad i to potroši? Ne može se žena zatvoriti u kuću i nikud ni makac kad mora na terapije i preglede i šta ti ga ja znam. Na kraju krajeva, i da ne mora, mora ju stavit i kad ide u šetnju, na primjer. Šta će ona sad? I to je samo jedan primjer, a ima ih kamara. Al znaš šta ću ti reč? ‘Beš mi sve ako Hanifa nije bila pametnija od svih tih kretena danas, i bolja i pametnija, a dao bog da se prvi koronom zaraze oni koji sada te zaštitne maskice prodaju po komadu za triput veću cijenu od onog koliko je koštala cijela kutija maskica, eto. Neka mi dragi Allah oprosti, al mi i nismo ni za što drugo nego za satrat nas s lica Zemlje. Eto.

Izvor: 6yka.ba
Kameleon i Zenski Banner1.fw

Facebook Comments