Mladi četnici i stari zločinci

Nedavno spadanje maski sa lica onih, koji su dotad važili kao nove snage u opozicionom taboru RS-a, a poslanici su PDP-a u Narodnoj skupštini Jelena Trivić i Draško Stanivuković, do kraja je raspršilo iluzije o tome da se, s jedne strane, opozicija od vlasti razlikuje i po čemu drugom, osim po želji da dođe do fotelja, a s druge ogoljelo do surove istine odnos poštovanja, uvažavanja i veličanja četnika, đenerala Draže i fašizma

POTPISNIKU OVIH REDOVA nikad nisu bili jasni stvarni motivi nekih sarajevskih medija (i portala), koji su, sve donedavno, mladog špic-igrača PDP-a iz Banjaluke, Draška Stanivukovića, prilično berzopleto i ishitreno, a onda i uporno predstavljali i afirmisali kao novu snagu i vjesnika demokratskih, normalnih vjetrova, koji bi, k'o biva, s njim i njemu sličnim tamo mogli zapuhati. Njegova stranačka drugarica, takođe poslanica u Narodnoj skupštini RS-a Jelena Trivić nije uspjela da se nametne u tom obliku, pogotovo pošto je, potkraj prošle godine, javno izrazila divljenje, poštovanje i veličanje presuđenog ratnog zločinca đenerala Draže Mihajlovića i četničkog pokreta, besramno ih nazivajući „oslobodilačkim i antifašističkim“.
Taman kad su neki pomislili da je Trivićkin ispad tek usamljen eksces, desilo se – prije petnaest dana – da za neke dosad dražesni Draško Stanivuković takođe skine masku „nove snage“ i pokaže isti stav prema četnicima, đeneralu i fašistima: u Foči je uspio naći odgovarajuće mladočetničko društvo, dernečio s njima na tradicionalan način i s radošću se i osmijehom slikao s dvojicom mlađanih četnika, uz zločinačku crnu zastavu sa ukrštenim kostima i mrtvačkom glavom.

ISTI ONI SARAJEVSKI MEDIJI, koji su, do juče, „dražesnog“ Draška tako srdačno ugošćavali i naveliko reklamirali, ostali su, izgleda, posve zatečeni i, naravno, bez teksta. Voljeli bi se nekako posuti pepelom, ali to teško ide. Zna se poslije čega nema kajanja… Onomad su, doduše, brže-bolje reagovali na iskrenost Jelene Trivić, ali to je bilo očekivano, jer ona u tim medijima i nije osobito veličana kao „nova snaga“. Samo se uklopila još jednom potvrdom odavno dokazane istine: vlast i opozicija u RS-u (uključujući i njene mlađane snage) u najvažnijim pitanjima u bobu isto misle. A razlikuju se jedino po tome što bi ovi drugi voljeli da se domognu fotelja i da onda praktično manifestuju ono što godinama rade RS-vlastodršci.
Pošto to mnogima ovdje još nije iz donjeg dijela leđa stiglo u glavu, trebalo je sačekati da se stvore pravi uslovi za spadanje maske. U slučaju „držesnog“ Draška, to se manifestovalo na način sličan Trivićkinom slučaju: prema četnicima i đeneralu Draži, izražava se poštovanje, uvažavanje i veličanje, pa i on ide „u tačku“ tvrdnjom da je to „bio oslobodilački i antifašistički pokret“ (?!). Hajde to što mlađani Draško, koji je (kao i Trivićka) u školi morao učiti nešto iz istorije, miješa bijele i obične bubrege, pa „oslobodilačkim“ zove krvoločno istrebljenje muslimanskog i hrvatskog stanovništva, osobito u istočnoj Bosni, u Drugom svjetskom ratu, a četničku saradnju i podrepaški odnos sa nacistima – antifašizmom. Ali, šta ćemo sa pozadinom tog, neki bi sad rekli, Draškovog „salta mortale“, a u suštini – otkrivanja njegovog pravog lica?

NEĆEMO NIŠTA S TIM, jer je Draškov „kopernikanski obrat“ vrlo čitak i posve razumljiv: momak se, sam to dokučivši ili po nečijem baš prijateljskom savjetu, na vrijeme ipak sjetio da „povuče ručnu“ u odnosu na omiljenost u nekim federalnim medijima, jer se začešljao za lokalne izbore i kandidaturu za banjalučkog gradonačelnika; pošto bi dobro mišljenje Federacije o njemu moglo negativno da se odrazi na stav birača (jer, biraće ga Banjalučani, a ne Federacija), odlučio Draško da pokaže pravo lice i da se dodvori biračima, za koje zna da, u vrlo izvjesnoj većini, o četnicima, đeneralu i pratećoj bratiji zločinaca – isto misle.
Isto onoliko koliko nije teško pogoditi da se ishitrena simpatija nekih sarajevskih medija, više neće smatrati toliko omiljenom i privlačnom, jasno je i to da „dražesni“ Draško, poslije fočanske epizode iskrenosti, neće moći nazad. Istina, pitanje je da li – pošto sve to nije nimalo slučajno ili iz neopreza – uopšte i želi ispravljati „krivu Drinu“. Dovoljno mu je bilo to da baš uz Drinu i baš u nekadašnjem (da li samo nekadašnjem?) četničkom leglu, pokaže šta stvarno misli o „oslobodilačkom i antifašističkom“ pokretu đenerala Draže i njegovim zločincima, pa da nam ponudi pravo, nepatvoreno lice. Bez maske, koja je – ako ćemo da se ne lažemo – prije ili kasnije, morala spasti.

Zlatko DUKIĆ

Related Posts

Facebook Comments