Zlatna groznica

Zlato je ponovo dostiglo granicu od 1.600 USD po troy-unci na kojoj se premišlja da li ići dalje ili reterirati? Kao važan ekonomski indikator otvara pitanje: Kuda ide ekonomija?

Desilo se i to. Zlato je ponovo dostiglo granicu od 1.600 USD po jednoj troy-unci (31,1 g.). Time je potvrdilo svoju vrijednost od 8. januara ove godine, koja je bila veća samo jednom u povjesti i to u periodu 2011.-2013. godina, kada se nakon Velike finansijske krize kretala između  1.600 i 1.900 USD po unci. Ako je pređe, na većini finansijskih portala to će sigurno biti „Udarna vijest!!!“ (Breaking news). Samo radi podsjećanja, cijena unce zlata je do 1971. godine iznosila svega 35 USD po unci. Četrdeset pet puta manje !!!

Kuda ide ekonomija?

Sjećam se dobro tog vremena s početka sedamdesetih. Još sam bio dječak i volio sam crtane filmove i stripove. Premlad za Mandraka, Flaš Gordona, Teks Vilera i Alan Forda, koji su kasnije obilježili moje tinejdžersko doba, čitao sam uglavnom Diznijeve stripove sa Miki Mausom, Pajom Patkom (Donald Duck), Šiljom (koji mi je bio najdraži) i psom Plutonom. U tom stripu o Patkovgradu, najmanje sam volio Baju Patka, inače Pajinog ujaka, koji je bio bogataš sa trezorom punim zlata, nakita i zlatnih dolara. Nisam ga volio zato što je bio cicija, gledao samo svoj trezor i nije htio da pomogne Paji.

Zbog čega ovo pišem? Pa, bio sam još dijete i nisam mogao ni da zamislim a kamo li da shvatim da će ta cicija Baja, za četrdeset godina imati 45 takvih trezora, odnosno da će moći zamijeniti svoj trezor za 45 takvih trezora, izraženo u Američkim „$$$“ dolarima!!! Zamisli da svake godine dobiješ po jedan trezor pun zlata, dolara, nakita i čega sve ne. Dobiješ, a ništa ne radiš. Bogatstvo samo raste. Izgleda da je taj Baja Patak znao šta radi, iako je vjerovatno bio svjestan da ga drugi (čitaoci stripova, koji su uglavnom djeca) ne vole. Vjerovatno su nam zato roditelji i govorili da crtani romani zaglupljuju i da trebamo čitati knjige, a ne stripove. Sada, kad sam šest banki potrošio, znam da i život i literatura poznaju slične nepopularne likove (npr. Molijerov Tvrdica). I gledajući tako usput kako razne ‘Baje’ upravljaju našim životima jer su se obogatili (na uglavnom ‘društveno neprihvatljiv način’), pitam se da li bi Baja Patak pristao da potroši makar jedan svoj trezor i recimo pomogne ugroženim kroz humanitarni rad (njegov nećak Paja je uvijek bio ugrožen), ode na ljetovanje, zimovanje, put oko svijeta ili sebi pričini neko drugo zadovoljstvo? Mislim da ne bi, jer on koliko se sjećam takva zadovoljstva i ne poznaje. I kupao se i skijao i zabavljao samo u svom trezoru.

Dakle, dok sam ja čitao Diznijeve romane i još uvijek gledao crtiće, SAD su 1971. godine ukinule Bretton-Woodski zlatni standard uspostavljen nakon II Sv. rata, po kome su sve važnije svjetske valute vezale svoj kurs za Američki dolar, a on je postao konvertibilan jer je bio vezan za zlato. FED (Federal Reserve – Američka Centralna banka) je garantovo njegovu zamjenu po fiksnom kursu od 35 USD po unci zlata. Time je većina modernih svjetskih valuta izgubila materijalnu podlogu, a njihove centralne banke dobile teorijsku mogućnost izdavanja novca u neograničenim količinama.

Treba napomenuti i da su mnoge od njih u privatnom vlasništvu (jednog ili više Baja). Podsjećanja radi, na podlozi Glass-Steagall Act.-a, kojeg je Američki kongres usvojio 1933. godine nakon Velike svjetske ekonomske krize, bankarstvo u klasičnom smislu je prestalo da postoji i otvoren je prostor za razvoj finansijske industrije. Razvojem tehnologije a naročito saobraćaja, došlo je do povećanja obima svjetske trgovine a razvojem informacionih s kraja 80-tih i komunikacionih tehnologija s kraja milenija (sada se to zove ICT – informaciono-komunikacione tehnologije) stvari su se još dodatno ubrzale. Cijena zlata je svo to vrijeme rasla, ali nikada nije prešla granicu od 666 (zanimljiva brojka) USD po unci. Balon je počeo da se prepuhava 2006. i pukao je 2008. godine, prvo u formi svjetske finansijske, a potom i ekonomske krize. Najveće nakon one iz 1933. godine! Cijena zlata je sa 666 USD po unci vrtoglavo skočila i za tri godine 6. septembra 2011. godine dostigla svoj istorijski maksimum od 1.920,80 USD po unci. Mnogi se pitaju (a naročito Baja Patak), može li ovoga puta biti dostignuta granica od 2.000 USD ?!

Da se vratim na pitanje kuda ide ekonomija? Izgleda da je kada razmišljate o ekonomiji, najbolje gledati šta rade cicije. Oni znaju. Njihov tempo je jedan trezor godišnje! A da li su oni omiljeni u društvu? Očito da nisu. Da li oni imaju drugih zadovoljstava osim da sakupljaju bogatstvo? Očito da nemaju. Ipak, koga je to briga ako želite znati kuda ide ekonomija.

Samo razmišljam …

Edim Sarihodžić

Related Posts

Facebook Comments