Ustaški podmladak i mostarski nazadak

Ponovljena demonstracija neofašističkog divljaštva, svojstvena dijelu mlađanih Mostaraca u odnosu prema antifašistima koji su minulog petka napadnuti pri povratku s Partizanskog spomen-groblja, više je od dokaza tragične podjele ovog grada na dobro i zlo, a najviše potvrda postojanja novih generacija, bolesno zadojenih mržnjom i nacionalizmom, dakle fašizmom.

SVI ONI KOJI SE I DALJE prave nevješti, neinformisani i „pametni“, pa se pitaju zašto to u Mostaru od 2008. godine nema izbora, dobili su bar dio odgovora na to pitanje, u petak, 14. februara. Mostarski antifašisti su, tradicionalno, tog dana organizovali niz manifestacija, povodom godišnjice oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu i sa svojim gostima iz cijele zemlje i regije – ukupno njih oko 2.000 – posjetili kompleks Partizanskog spomen-groblja, da odaju počast tamo pokopanim. Po toploj, prijateljskoj preporuci policije, iz bezbjednosnih razloga su išli autobusima, ne pješke kroz grad, a u povratku su dočekani – kamenicama, bocama i ostalim prigodnim „argumentima“ protivnika antifašizma, falange ustaškog podmlatka, to jest fašista.

Medijski jedva registrovana i uz izostalu ozbiljniju reakciju (izuzev Omladinskog pokreta „Revolt“ iz Tuzle), valjda zato što je postala „normalna“ i očekivana, ova nova demonstracija fašističkog divljaštva i primitivizma, i to nimalo slučajno mlađanih Mostaraca, surovo rječit je i otužan dokaz ne samo mostarskog nazor-mira, već i opšteg stanja u tom dijelu zemlje. Stanja na koje smo, uz uspješnu dresuru vladajućih nacional-šovensko-vjerskih oligarhija, naviknuti. I prisiljeni na samo dvije reakcije: da to mirno i pokorno gutamo ili, pak, da se, dok je vrijeme, pokupimo i bježimo iz ove zemlje.

ONO ŠTO, TAKOĐE, PADA U OČI, a što obično ostaje mimo medijske i javne pažnje, ovog puta zavređuje da se, napokon, kaže direktno i bez pardona: najnoviji ispad mladalačkog ustašluka – pažljivo i planski oblikovanog i educiranog u kući, u školi, u društvu, kafiću i na ulici – savršeno je jasan i do bola mučan refleks generalne poratne slike Mostara, nedosanjanog, a realnog „stonog grada“; u njemu ima mjesta samo za jedan, inače „ugružen“ i „neravnopravan“ narod, samo za njegova prava, slobode i interese, a onaj ko se u to ne uklapa, prije svega antifašisti, osuđen je na to da nastrada.

Uz već dokazane i prekaljene „izvođače radova“ na tom mračnom projektu (ko ono reče „udruženi zločinački poduhvat“?), poželjno je i uobičajeno da se regrutuje i „svježa krv“, dakle mladost, u pravilu ona rođena poslije rata ili, čak, u 21. vijeku, ona, dakle, koja ne pamti Jugoslaviju i koja o njoj zna samo kao o zemlji, iz koje je „naš narod“ jedva čekao da pobjegne. Kad već nema drugih, redovnih prilika da se to dokaže, dobro je došlo i svako okupljanje antifašista, da se na njih udari i da se dokaže da su oni suprotna strana. Suprotna od fašista. Mladih i nabrijanih.

KAD SE U TAKVOJ KLIMI postavlja, i u tome glupo istrajava, pitanje zašto u Mostaru već 12 godina nema izbora, pa je grad, praktično, privatna prćija gradonačelnika (i političke opcije čiji je špic-igrač), onda je potrebno biti ili prirodno plitak ili namjerno ograničen, pa ne vidjeti vezu između odgovora na to pitanje i nove demonstracije siledžijstva ustaškog podmlatka prošlog petka. Dobar dio odgovora na to famozno pitanje se krije baš u toj vezi i u čitkoj poruci, upućenoj kamencima i bocama, bacanim na autobuse s antifašistima koji su se vraćali sa Partizanskog spomen-groblja.

A još jasnija i surovija poruka, koja oslikava dugogodišnji mostarski nazadak i tragičnu podjelu na dobro i zlo, vidljiva je u izostanku reakcije onih, od kojih se očekivala. I od političkih vaspitača, mentora i sponzora mlađanih neofašističkih bolasnika, koji su kidisali na autobuse, a i od njihovih političko-stranačkiih partnera (u Mostaru i Federaciji). Prvi to, očito, smatraju uspješnim činom izražavanja „općeg raspoloženja“, kakvo priliči „stonom gradu“, a drugi ne bi da se zamjere partnerima, usput dokazujući da im antifašizam baš i nije prirastao srcu i da, kad god se na antifašiste nasrne, to nije daleko od njihovog stava i opredjeljenja.

Pri čemu se ostaje beznadežno kratkovid: ne vidi se da to dugoročno znači nemjerljiv gubitak i štetu i jednima i drugima. Najviše ovoj zemlji i svima koji još vjeruju u to da će ona, jednog lijepog dana, biti normalna. I antifašistička, prije svega.

Zlatko DUKIĆ

Facebook Comments