U petak 13. maja u Domu mladih Tuzle bit će održana promocija knjige “Engrami”, mladog tuzlanskog pisca Muse Mulavdića.
Bitno je napomenuti da će promocija biti održana u humanitarne svrhe, za pomoć porodici Avdić koja živi u naselju Drežnik.
Povodom ovog događaja, Musa je na svom Facebook profilu postavio objavu koju prenosimo u cjelosti.
“Novo, friško, do sad nepročitano;
Dragi moji prijatelji, rodbino, drugovi i drugarice, vanzemaljci, svrstani i nesvrstani, čast mi je pozvati vas na promociju svoje druge knjige, pod nazivom ”Engrami”, koja će se održati 13. maja, 2016. u 18:30 u Domu Mladih Tuzla, na Kamernoj Sceni Doma mladih.
Većina vas koja me poznaje dobro, dovoljno dobro ili barem poznaje, zna da ja s vremena na vrijeme nešto piskaram, čačkam po mozgu i pretvaram to u stihove. Tako je nastala moja prva zbirka poezije ”Prekriveni nebom, ljubavlju i ludilom” koja je izašla prije otprilike dvije godine, vjerujem nekako u isto ovo vrijeme. Nakon dvije godine skupljanja novih stihova, na red je došla i ova druga, a nastala je istim tim čačkanjem po mozgu, odatle i specifičan naziv knjige.
No, helem nejse, da ne dužim o sebi, ono što želim naglasiti je da je promocija humanitarnog karaktera. O čemu se radi;
Cijena knjige je 15 KM.
Novac od knjiga prodatih na promociji ići će za pomoć porodici Avdić koja živi u teškim uslovima u tuzlanskom naselju Drežnik.
Senad i Aldijana Avdić su ljudi koje sam slučajno upoznao preko svog recenzenta Mirsada Alića. Imaju dvoje male djece, dvije kćerke, dvije čupave sestrice Džanu i Dženetu. Prva ima 3 godine, dok druga ima 6.
Žive u trošnoj kućici u naselju Drežnik. Žive bez struje, jer im za priključak treba preko 1500 KM, a jedva se za hranu snalaze, jer otac Senad radi za nadnicu, i što zaradi (ako uopšte zaradi taj dan) potroši na nešto hrane. Senad je po zanimanju zidar, međutim u zadnjih godinu dana teško nalazi posao u svojoj branši, prije je radio za razne građevinske firme, međutim, kako to kod nas na finom lijepom brdovitom Balkanu bude, ili su firme propale ili su poslodavci uručivali otkaz kad se čovjek najmanje nada. Prvi put sam ih posjetio krajem mjeseca marta. Ono što sam vidio je žalosna stvarnost i današnjica velikog broja stanovništva ove nakaradne države;
Senad me je ponudio kahvom/kafom/kavom, popio sam kahvu/kafu/kavu, pričao sa čovjekom, dok su njegove dvije kćerke, znači ta dva mala bića polusvjesna svega, umakale dvije kifle u jednu j e b e n u paštetu. Za Senada je posao teško naći, i obično je to neki honorarni posao, a isto važi i za njegovu suprugu, koja mi se žalila skoro sa suzama u očima kako je predala aplikaciju za posao čistačice i kako joj je uručena odbijenica, iako ispunjava sve uslove. I to je živa istina, jer sam odbijenicu vidio svojim očima. E sad zamislite kako je to biti odrastao čovjek i ne biti u mogućnosti pružiti normalna ili barem donekle uvjetna odrastanja svojim dvjema kćerkama.
Zamislite kako je slušati nekog ko vam se žali što je dobio meso od komšinice, ne zato jer je nezahavlan, nego jer nema gdje s tim mesom i jer to meso struhne zbog toga što neko u 21. stoljeću kad imamo svu moguću ”touch” tehnologiju, nema struje. Tragično i žalosno.
Kuću su im donekle uredili Senadove bivše kolege i prijatelji, te je kuća koliko-toliko sređena, ali uslovi za život su i dalje ostali teški.
Zato sam ja odlučio, da zajedno sa vama, tj. onima koji budu htjeli kupiti knjigu, pomognem(o) tim dobrim ljudima, jer ono što sam ja vidio jesu dvoje ljudi zarobljenih u življenu od danas do sutra, ali dvoje poštenih ljudi kojih nije stid raditi, koji se žele boriti, ali trenutno im život uzvraća jače udarce nego mogu podnijeti, što ne znači da se iza ugla ne krije neki tračak nade.
Svjestan sam da to nije neki ogroman novac, ali njima će biti i dobro će im služiti, barem koji mjesec, dok se ne snađu.
Nama pojedinačno 15 maraka je ništa, potrošimo to za jedan dan vikenda ili na nekakve gluposti koje nam i nisu toliko potrebne, a njima će značiti.
Zato, narode, bujrum navalite na promociju i halalite što ću vas idućih nekoliko dana smarat objavama i linkovima, to radim samo da ne zaboravite biti zahvalni na svemu što imate.
Ljubi vas, vaš Musa.”
“Novac od knjiga prodatih na promociji ići će za pomoć porodici Avdić koja živi u teškim uslovima u tuzlanskom naselju Drežnik. Senad i Aldijana Avdić su ljudi koje sam slučajno upoznao preko svog recenzenta Mirsada Alića. Imaju dvoje male djece, dvije kćerke, dvije čupave sestrice Džanu i Dženetu. Prva ima 3 godine, dok druga ima 6.”
