Sastav djevojčice raznježio regiju: “Nemam ni internet ni mobitel…”

Sastav djevojčice raznježio regiju: “Nemam ni internet ni mobitel…”


“Ne poznajete me? Istina, nema me ni na instagramu, ni na fejsu. Ne četam, ne snepam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama”, započela je svoj sastav 12-godišnja Marijana Markov iz Medvedičke, kraj Novoga Virja, čija je priča naprije objavljena na portalu ePodravina, a zatim je obišla i regiju.

Marijana se prije nekoliko mjeseci natjecala na Lidranu sa sastavom koji je napisala o svom djetinjstvu bez mnogih stvari bez kojih brojni njeni vršnjaci ne mogu ni zamisliti dan. Marijana nema ni mobitel, ni kompjuter, ni internet.

“U sastavku sam pisala o svom teškom djetinjstvu. Dobra sam u školi, a sve to postižem bez interneta. Htjela sam to napisati. Snalazim se kako god znam, na razne načine. Istražujem, čitam knjige. U svemu sam jednaka ostaloj djeci i postižem dobre rezultate. Petice dobivam jer pažljivo slušam učitelje i zapamtim što kažu. Roditelji mi nisu mogli priuštiti i ja to razumijem”, ispričala je Marijana za ePodravinu.

Odlična je učenica, a sad je kroz humanitarnu akciju Udruženja obrtnika Molve dobila laptop, printer i mobitel. Njen sastav rasplakao je i njene prijatelje u razredu.

“Nisam se iznenadila što je napisala tako divan sastav. I ja sam nekoć pisala, doduše pjesme, stihove. Ona je oduvijek bila dobro i vrijedno dijete. Već je u vrtiću bila prepoznata kao posebno dijete. Sada još više. Vjerujem da će daleko dogurati. Kao što bi svaka majka podržala svoje dijete, tako i ja. Htjela bih da upiše i fakultet. Nismo joj mogli priuštiti mobitel i laptop. Vrlo smo zahvalni što je sada dobila. Nažalost, internet još uvijek nemamo. Jako nam šteka signal, a škola je na vratima. Morat ćemo nešto izmisliti”, rekla je Marijanina mama Valentina za podravski portal.

Marijana redovno pomaže roditeljima koji se bave poljoprivredom.

“Volim pomesti, oprati suđe, brati grah, kukuruz. To je moj život”, kaže ova skromna djevojčica koja je veoma aktivna i u izvannastavnim aktivnostima.

Čitav Marijanin sastavak glasi ovako:

Ja sam Marijana.

Ne poznajete me? Istina, nema me ni na instagramu, ni na fejsu. Ne četam, ne snepam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama. Mahnut ću i ja vama na pozdrav. U životu sam imala dosta problema. U vrtiću su mi se rugali i govorili da nisam za školu.

“Sad ću ja njima pokazati”, pomislila sam krenuvši u prvi razred. “Ako ja to hoću, onda i mogu”. I, evo me u jednoj uspješnoj priči petoga razreda. Pitaju me katkad koja je tajna mojeg uspjeha kad toliko školskih zadataka ne mogu izvršiti, a iz svega imam petice. “Potražite na internetu, pogledajte taj video do kraja, izradite prezentaciju…”, česte su riječi učitelja koje slušam u školi. Ništa od toga ne mogu napraviti kod kuće.

Zato odgovore koje sama ne znam potražim u knjigama, časopisima, udžbeniku ili pitam sestru. Pitam čak mamu i tatu. Makar kod kuće nemam ni laptop, ni tablet, ni mobitel, ni internetsku vezu, ipak pronađem način i ispunim svaki zadatak. “Pretražite po ključnim riječima pa donesite vama najljepšu fotografiju sa svjetskog nogometnog prvenstva…”, a ja u bilježnicu nacrtam hrvatsku zastavu, dres i nogometnu loptu. I nema problema. Svi zadovoljni. Tajna mog uspjeha je i pozorno gledanje i slušanje učitelja. Ne zato što su lijepi i krasni i imaju odličnu majicu ili hlače, nego zato da ih pažljivo pratim dok se trude protumačiti nam lekciju koju su za nas pripremili. Ponekad ne razumijem da moja braća i prijatelj jedva čekaju praznike, a ja sasvim obrnuto: jedva čekam školu. Takvi su ljudi – neki misle ovako, neki onako. Smatram da ne možemo svi biti jednaki. Kad bi svi voljeli školu, onda se učitelji ne bi morali truditi s onima koji je ne vole.

Priznajem da mi je katkad žao što sam u ovakvoj situaciji, bez interneta. Na primjer, teško mi je saznati koju sam bilješku ili ocjenu dobila iz nekog ispita jer ne mogu do e-dnevnika. Tužna sam jer ne mogu u naprijed saznati datume pisanja ispita. A kad smo išli na izlet, nisam imala čime fotografirati pa svojoj obitelji nisam mogla pokazati slike s razgledavanja Splita, Trogira i slapova Krke. Nije mi bilo svejedno. Donijela sam im magnetić. Moja mi je obitelj važna. Sjetim se da postoje djeca koja nemaju obitelj. Kakva bi bila njihova priča o djetinjstvu? Ja se žalim što nemam internet, a neki nemaju ni obitelj…kad se toga sjetim, shvatim da je moje djetinjstvo dobro! A na tom internetu ima stvarno ludih stvari. Nevjerojatno mi je da jedno jaje dobije pedeset milijuna lajkova! Tako mi je ispričala prijateljica. Uopće ne znam što da o tome mislim. Mene su učili da je jaje vrijedna i ukusna namirnica… Nagovaram roditelje da mi kupe barem mobitel, ali tata samo odmahne rukom i kaže: “Kaj će ti to, imaš svega, a ti bi nekaj posebno bila… ni ja nemam.” I što sad ja tu mogu? Sretna sam i bez mobitela.

Razrednica mi kaže da sam baš radi toga posebna, a ja o tome nisam ni razmišljala na taj način. Imam dobre ocjene, volim sve predmete i volim učiti. Ne znam kako bi izgledalo moje odrastanje i kakva bih bila učenica da imam internet. Još bolja? Gora? Ne znam. Zaista ne znam.

Izvor: ePodravina


Facebook Comments