Kosu je donirala oboljeloj djeci, haustore pretvarala u javne galerije

Kosu je donirala oboljeloj djeci, haustore pretvarala u javne galerije


Bolje i pravednije društvo u kome ćemo pomagati jedni drugima, biti solidarni, gdje neće biti važno ko se kako zove i odakle dolazi, oduvijek je težnja Lejle Kusturice.

Stoga je često pokretala inicijative, poput one “Moja kosa-tvoja kosa”, kada je odlučila svoju kosu donirati oboljeloj djeci, a kompletna priča zaživjela je kada se u nju uključilo udruženje „Srce za djecu oboljelu od raka“ ili H:ART projekat, gdje je zajedno sa dvoje prijatelja krenula u pretvaranje sarajevskih haustora u javne galerije.

Učesnica je i mnogih inicijativa koje su pokretali drugi, promijenila je i mjesto stanovanja i sa tri koleginice pokušava naći načina da ljudi u Srebrenici žive od svog rada. Piše, fotografiše, ali se i neprestano pita kako uspijevamo preživjeti bh. stvarnost, u bilo kojem mjestu u BiH, kada je ona i dalje prepuna ratnohuškačke retorike, nacionalizama, nepravdi, podjela, diskriminacija, potlačivanja ljudi, nekorektnosti.

Na sreću nikada nije odustala, niti je pomislila da odustane od borbe za neku bolju i humaniju BiH.

Već godinu i po, ova Tuzlanka, po struci pravnica, živi i radi u Srebrenici.

Srebrenica je mjesto u kojem čovjek ne može niti jedan dan zaboraviti da je riječ o mjestu simbolu najtežeg i najvećeg stradanja poslije Drugog svjetskog rata u Evropi. To sa sobom nosi jednu težinu i svijest da je apsolutno u svakom trenutku važno aktivno iskazivati poštovanje prema žrtavama i preživjelima. Mislim da se mi svi skupa trebamo zapitati kako uspijevamo živjeti u BiH, a činimo toliko malo da je izmijenimo suštinski, činimo premalo na individualnom nivou, a onda i na kolektivnom da postanemo kao ljudi i kolektivi apsolutno ozdravljeni, da se bilo šta slično Srebrenici ikada više može ponoviti bilo gdje u BiH, ali i šire. Ima, naravno, iznimki i ljudi koji su život posvetili borbi za bolja društva, ali mi svi skupa ne činimo dovoljno! Učimo našu djecu pogrešnim vrijednostima, ne čitamo, ne obrazujemo se, zaglavljeni smo u neke narative u koje slijepo vjerujemo, ne propitujemo ni „svoje“ ni „tuđe“, učestvujemo u koruptivnim radnjama, hranimo te male i velike stvari koje nas odvajaju jedne od drugih. Ovdje moram da kažem da najviše odgovornosti nose političari i drugi učeni ljudi koji izmišljene i nametnute nacionalne interese stavljaju iznad života ljudi, i to i pripadnika te nacionalne grupe, a i onih „drugih“”, priča Lejla o svom životu u Srebrenici.

U ovom gradu i radi.  Prihvatila je posao u SOS Dječija sela BiH, gdje sa još tri koleginice – psihologinjom, pedagogicom i socijalnom radnicom – pokušava osnažiti roditelje da usvoje bolje roditeljske vještine, ali i da se zaposle ili pokreću svoje kućne biznise, djeci i mladima pomažu da vide više prilika oko sebe i potencijala u sebi.

Trenutno rade sa 90 porodica koje su na neki način ugrožene, što je skoro 400 osoba.

U praktičnom smislu to znači da pomažemo roditeljima i mladima da pronađu posao, da se spreme za intervjue, da napišu biznis plan i dobiju investiciju, da ostvare svoja socijalna prava, da se obrazuju ili prekvalfikuju kako bi bili više konkurentni na tržištu rada, pomažemo im da riješe stambene prilike, da djeca razviju interesovanje za učenje i razne vannastavne aktivnosti itd. Često smo na terenu i 50 km u selima okolo Srebrenice. Radujemo se sa porodicama kada djeca ostvare bolji školski uspjeh, kada se neko zaposli, kada se krava oteli, ili ovca ojanji, kada se žene odvaže da počnu prodavati svoje proizvode ili završe neko doškolovavanje. Takođe kao profesionalke nastojimo biti tu za sve prepreke i poteskoće s kojima se porodice susreću”, ističe Lejla, dodajući da je do sada deset osoba dobilo investicije da pokrenu svoje manje kućne biznise poput pravljenja kolača, soka od jabuke, prodaje poljoprivrednih proizvoda, otvaranja autopraone i frizerskog salona.

Osim toga, veliki broj žena uspijeva da plasira svoje proizvode poput džemova i pekmeza na tržištu u Sarajevu.

Lejla kaže i da su ostvarili saradnju sa Bazerdžanom u Sarajevu, gdje se sada mogu kupiti staze-ćilimi koje prozvodi jedna Srebreničanka i drvene hemijske-olovke koje pravi jedan Srebreničanin napravljene od srebreničkog drveta u obliku jelena, vuka i grgeča koji se mogu naći u srebreničkoj regiji.

Takođe, rade i sa Random Concept store za koji žene heklaju ukrase za haljine, kao i sa Udruženjima za koja se žene osposobljavaju da pletu i od toga zarađuju.

Životni potezi, kao Lejlina promjena životne sredine, ponekad uzdrmaju dosta toga u čovjekovom životu, natjeraju ga da propituje i ono u šta vjeruje, pa i da sumnja u sebe. Ipak, Lejla je sigurna u jedno – biti tu za druge ljude, činiti dobro, primati dobro od drugih, je uvijek najispravniji put, ma koliko bilo teško.

Stoga, kada se sa ove vremenske distance osvrne i na projekat koji je inicirala “Moja kosa-tvoja kosa”, jednostavno kaže – dužnost i privilegija je biti tu jedni za druge.

 

Preponosna sam na našu djecu, na hiljade donacija kose koje su napravljene. To su upravo vrijednosti kojima je važno da „inficiramo“ djecu, da znaju da svako može nešto učiniti za nekoga”, ističe Lejla i osvrće se na H:ART projekat, koji joj je posebno drag, a trenutno je na pauzi jer je idejne tvorce, nju, Belmu i Bojana, život odveo na različite strane svijeta.

Došli smo na ideju da haustore u zgradama pretvorimo u javne galerije za radove mladih umjetnika i umjetnica i na taj način živote ljudi u zgradama učine ljepšim i slobodnijim, a da istovremeno taj zajednički prostor, u kome provodimo dio naših života, postane ugodno mjesto za međusobnu interakciju, promišljanja, kreiranje društvenih vrijednosti i zajedništva. Do sada je dvadesetak  haustora u Sarajevu pretvoreno u javne galerije. A uskoro opet počinjemo raditi”, najavljuje Lejla.

Po pitanju daljih planova kaže da je ovo vrijeme kada nastoji ugađati sebi vježba, piše i fotografiše za svoj blog. Potajno sanja da posadi šumu jer je užasava svakodnevna sječa drveća širom BiH, voljela bi da čini više za prava radnika i radnica jer su obespravljeni i ucijenjeni,  a uvijek želi da uradi još nešto više za dječake i djevojčice, da sanjaju snove i da nemaju straha da za istima trče!

Izvor: Buka


Facebook Comments