Kako (i zašto?) biti autentičan?

Kako (i zašto?) biti autentičan?


Poput arome kafe ili slatke čokolade koja se vijori vazduhom, svi žele udahnuti esenciju sopstvene autentičnosti. Ta duboka želja, skoro pa očajnička ambicija za autentičnošću uzima sve više maha.

U poslu i vezama tom riječju na „a“ barata se okolo poput lozinke koja otvara sva vrata. Ona je poput oružja za uvod, inkluziju i članstvo u plemenu. To je stara i nova ključna riječ za uključivanje u bilo kakav skup, klub ili grupu.

Ako si autentičan dođi i pridruži nam se.

Potekla od grčke riječi za „sopstvo“ i „raditi ili biti“, autentičnost znači „biti svoj“, a danas je koristimo kada želimo da opišemo određenu iskrenost, djelovanje po sopstvenom autoritetu ili posjedovanje nepromjenljive istine.

Oduševljava me i istovremeno mi smeta to što ljudi vjeruju da je autentičnost nešto drugačije od toga ko su oni sada. Po čitav dan mi smo mi, ono što smo, u svim različitim ulogama, krinkama i aktivnostima koje obavljamo.

Kao što nas Karl Jung podsjeća, stalno iznova upoznajemo sami sebe kroz hiljade različitih maski koje nosimo kroz svoj životni put.

Pojavom novih, poznatih i starih situacija iz svakodnevnog života mijenja se i naše ponašanje.

Foto: Frank Busch / Unsplash

Ako zanemarimo maske, lažnjake, izvještačenost, varalice, lažove i njihove kompanjone, većina nas je generalno stalno autentična. Vjerujem da je razlog zbog kog toliko želimo da nas smatraju autentičnima zapravo duboka potreba da prevaziđemo stidljivost, nesigurnost i ograničenja koja nam nameće društvo. Težnja za tim da nas prepoznaju kao autentične je poput pobune iz nesigurnosti i kulturoloških i religioznih inhibicija. Ti pisani i nepisani zakoni koji nas zadržavaju i sprječavaju da izrazimo šta mislimo i kako se osjećamo.

Ono što nazivam „školska pravila“ i zakoni i zapovjedi, dužnosti i obaveze koje nam donose taj strah od iskazivanja naše jedinstvene ličnosti. Kulturološko programiranje koje seže hiljadama godina unazad. Prihvatili smo vijekove opresije i supresije i usadili ih u svoju svijest. Poput zakona koji su zaustavili i onemogućili pristup obrazovanju ogromnom broju ljudi; zakona koji su rekli da su osobama kao što su sudije, neurohirurzi, piloti, predsjednici i vlasnici finansijski uspješnih preduzeća ne bi trebalo biti dozvoljeno da budu u rukama određenih dijelova društva.

Nije ni čudo zašto toliko ljudi stremi ka tome da „bude autentično“.

Nije ni čudo da je postao izazov i potraga da se ponovo pridobiju prava i privilegije koje su dodijeljene nekima, ali ne i svima.

Razumijem ovaj nagon i težnju ka ponovnom dobijanju onih arena koje su prethodno bile zabranjene.

Stopostotno je logično da neko želi da ima ista prava i pristup životu kao i svi ostali.

Ali ono što mnogi od nas ne shvataju jeste da je autentičnost dio našeg svakodnevnog performansa. Sve u vezi s vama, maniri, geste, jezičke sposobnosti i osvještenost, svi ovi indikatori doprinose vašem autentičnom performansu.

To uključuje i zauzimanje za sebe.

Jasno i glasno navođenje i izjavljivanje svojih uslova. Nalik na lični manifest svih stvari koje hoćete i nećete uraditi. Performans i autentičnost su dio istog paketa. Nisu konkurenti. Žive unutar vas – oboje čine vas.

Borba koju vodite nije između autentičnosti i performansa, već borba da se odbranite od indokrinacije, kulturošloških obilježja i stigmi svijeta, onakvog kakvim ga mi znamo.

Izvor: Lola magazin

Facebook Comments