BiH

Priča o majkama koje su spasile sinove







Mnogi mladići iz Vlasenice koji su imali status rezervista bili su odvedeni u Zalužane, kod Banjaluke, da bi ih tamo pripremili za odlazak na ratište u susjednu državu. Smatrala sam da to nije uredu

Sa Sejdom Kavazbašić Hujdur, RVI-jem, razgovarala sam 11. jula. Nismo nijednom spomenule Srebrenicu, ali je Srebrenica bila s nama. Čak bih rekla, naša cijela priča se vodila i o njenoj osnovnoj poruci – da zlo nikad ne pobjeđuje – pa i bez obzira na to što je u središtu bila Vlasenica iz vremena uoči rata, 1991. godine kada je Sejda bila komandant Civilne zaštite u toj opštini. A rat u Hrvatskoj već uveliko buktio.

– Mnogi mladići iz Vlasenice koji su imali status rezervista bili su odvedeni u Zalužane, kod Banjaluke, da bi ih tamo pripremili za odlazak na ratište u susjednu državu. Smatrala sam da to nije uredu, da naša djeca ubijaju i da oni budu ubijena, a nisam tako samo ja mislila. Svakodnevno su mi dolazile majke, svih nacionalnosti, moleći me da im nekako spasim sinove, čiji život je mogao biti prekinut nizašta, počinje Sejda svoje kazivanje, naglašavajući da je, bez obzira na funkciju, i sama bila među onima koji nisu imali prave informacije o tome šta se sve tada zbiva, u Bosni i Hercegovini i izvan nje.

Pisma sinova

– Majke su donosile pisma sinova, koji su pisali o pjevanju četničkih pjesama, o oštrenju noževa, prijetili su da će se ubiti ako ih ne izvuku odatle. Slušala sam alarmantne vijesti Radio Zagreba, prijatelj iz Lazarevca me je zvao, i rekao da se sprema zlo na Bosnu, i s obzirom na to da smo mi bili vrlo bogati, savjetovao je da moram hitno nešto raditi na spašavanju sebe i svojih (“tvoja će kuća prva stradati”). Moj je djever Mirsad, magistar rudarskih nauka, bio direktor Rudnika boksita, drugog tada u svijetu, a Opština Vlasenica je po nacionalnom dohotku bila druga opština u BiH, Srebrenica treća. Moram ovdje napomenuti: Mirsad je branio Cersku, i poginuo, eno ga u Potočarima leži, a jedan medij je objavio da su i Mirsad i moj muž Mehmed s porodicama otišli u Tursku i tamo otvorili fabriku. Mnogi su nasjeli na tu gnusnu laž, neki u nju vjeruju i danas, ističe Sejda, kojoj je upozorenje iz Lazarevca bilo nekako manje važno u odnosu na to što je osjećala da sama mora učiniti.

Izgledalo je apsurdno i ludo, ali njen životni kredo je uvijek bio da vrijedi pokušati. Uostalom, sjetila se i jednog ranijeg događaja, kada ju je sekretar vlaseničkog Sekretarijata NO poslao da, zajedno s još nekim kolegama, pozove na smotru sve rezerviste iz Cerske, a u pitanju je bilo 6.000 ljudi i svi su bili muslimani.

– Zakleo mi se djecom da je doista u pitanju samo smotra u Sušici, gdje će kasnije biti logor, i gdje je ubijeno 2600 ljudi. Išli smo od kuće do kuće i pozivali ljude. No, za dva-tri dana, radni kolega me zove ustranu i kaže da oni koje sam zvala idu na hrvatsko ratište. Sva sam premrla. Ispalo je da sam ih ja direktno poslala u moguću smrt. Moja kancelarija je bila na spratu, pogledam kroz prozor, i vidim autobusku stanicu i dva autobusa s rezervistima. Strčala sam niz stepenice bez daha, odjurila do stanice, i naredila službeniku na stanici da vrati autobuse, što se i desilo, kazuje Sejda, kojoj danas, nakon svega što se poslije izdešavalo, to što je učinila djeluje nevjerovatno.

Ohrabrena tim iskustvom, otišla je predsjedniku Opštine Milenku Staniću i zbog Zalužana, a iza nje u kancelariju je upalo šest, sedam majki.

Ne dam dijete

– Nakon moga zahtjeva da se rezervisti vrate, one su počele plakati, vrištati, a sve je završeno Stanićevim obećanjem da će nešto pokušati, uz obavezu da naši autobusi budu obilježeni tako da se odmah vidi o čemu se radi. Ne želim govoriti o onome što je Stanić kasnije radio, ali tada je to bila njegova vrlo rizična i vrlo hrabra odluka. Za Zalužane je našao 10 autobusa, dva za majke, ostale za djecu. No, u momentu kada je trebalo krenuti dolazi moj muž, koji je mene izgurao iz autobusa. Ja njega nisam ni o čemu obavještavala, muškarci su bili iz svega isključeni, jer je bio na snazi Zakon o narodnoj odbrani, oni su automatski mogli biti privedeni, no, muž je nekako saznao i na kraju je i otišao, pa i pregovarao sa komandantom Garnizona. Predsjednik Opštine Banjaluka je od sebe dao 10 autobusa, pa se u Vlasenicu vratilo 20 autobusa punih rezervista. Mnogi Srbi su taj povratak shvatili kao izdaju srpske stvari, ali meni je bilo važno šta misle majke, a jedna od njih, Srpkinja, mi je rekla:” Ne dam da mi dijete gine uzalud, a šalje ga u smrt onaj ko je sklonio svoga sina”, priča Sejda, napominjući da je dotad već bilo ubijeno 10 mladića muslimanske nacionalnosti koji su ratovali na hrvatskoj teritoriji, kao pripadnici JNA.

– Status im do danas nije regulisan. I njihove porodice su kasnije pobijene, kazuje sagovornica.

Poslije Zalužana došla su u Vlasenicu četiri kamiona iz 2. korpusa, s namjerom da odvuku u Tuzlu kartoteku CZ. Sejda je odmah zovnula majke, koje su se okupile i nisu dozvolile da se iznese ta dokumentacija.

Unuka šampionka

Sejda je od 1992. godine u Sarajevu, ali Vlasenicu ne zaboravlja.

– Imali smo mi sve, pa i skijaški centar. Idem tamo redovno, svoju kuću i majčinu sam obnovila, govori ova žena zanimljive životne biografije, koju su roditelji, majka iz ugledne sarajevske porodice i otac imam, naučili da poštuje i vjersko i svjetsko, i koja je u djetinjstvu voljela gimnastiku.

A, vidi sudbine. Supruzi svoga omiljenog nastavnika fizičkog, pokojnog Branka, upravo ona je podigla nadgrobni spomenik u Vlasenici. Čula da se obrušio i nije se dvoumila.

– Ne želim da se zatre trag toj plemenitoj osobi koja me je toliko puta obradovala, kaže Sejda, kojoj granata u ratnom Sarajevu zamalo ne otkinu nogu. Ta noga, uz pomoć štapa, danas je često dovede do dvorane u kojoj vježba njena unuka.

– Nedavno je postala šampionka na takmičenju šest država u estetskoj gimnastici, kaže Sejda, koja je nekoliko puta zaplakala tokom našeg razgovora. Samo je pominjanje unuke razvedrilo njeno lice.



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button