Bliži se 11. juli, a život u Srebrenici kao da je stao

Bliži se 11. juli, a život u Srebrenici kao da je stao


Bliži se 11. juli, dan ukopa još 27 žrtava genocida u Srebrenici. Ovih dana nerijetke su novinarske ekipe na ulicama, strane i domaće.

Mještani su navikli da su samo tih nekoliko dana jula, Srebrenica i Potočari u centru pažnje. Ostatak godine spajaju kraj s krajem. Suočeni s brojnim problemima.

Mnogi kažu da ovdje život kao da je stao i svake godine je sve gore. Sunčan junski dan izmamio je rijetke Srebreničane u centar. Ulice gotovo puste. Detalji teškog života vidljivi na svakom koraku. Porušene kuće. Nikad obnovljene, nikad ponovo naseljene zgrade.

Na lokalnoj pijaci tek jedan od šest štandova radi. Posla nema. Nekolicini mladih koji su ostali u Srebrenici besperspektivna situacija najteže pada.

“Ja sam u Srebrenici posljednjih pet godina i zaista se ne sjećam da se poslije mene još neko vratio, možda i jeste, ali ja nemam taj podatak. Situacija je takva da ljudi žive tako da nešto iščekuju, svako se bori na svoj način ali da je idealno – možda kao i ostatku BiH – nije. Samo što to malo više dolazi do izražaja kod nas u Srebrenici i daleko se više čuje”, kazao je Adem Mehmedović, novinar.

Adem kaže prvi ozbiljniji incident da se dogodio – odmah bi s porodicom napustio Srebrenicu. A provokacije ovdje nisu rijetke. Pogotovo uoči 11. jula. Ovih dana Bošnjaci su se pobunili zbog spomen-ploče srpskim vojnicima.

Nedavno su i pojedini pravoslavni vjerski službenici u blizini partizanskog spomenika podigli krst. Ovakva svakodnevnica, ratna zaostavština uz egzistencijalne probleme, nisu ambijent u kojem će mladi poželjeti da ostanu.

“Moraju se stvarati nova radna mjesta, moraju se mladim ljudima dati prilike da oni budu na mjestima na kojima mogu pokazati svoje kvalitete, da pokažu kako se uspješno vodi i voli ova zemlja. Moje iskustvo govori da je mnogo više onih sjajnih, dobrih, pozitivnih ljudi ali su nažalost oni koji su loši dominantni, glasniji, dolaze lakše do pozicije ali i prilika”, rekla je Valentina Gagić iz Udruženja Sara-Srebrenica.

Jednostavno nije ni starijoj populaciji. Enver Mustafić ne pamti kada je manje ljudi boravilo u Srebrenici. Više ni dijaspora ne dolazi kaže. Sina nije vidio dvije godine, jer je u potrazi za poslom otišao daleko od Srebrenice.

“Tri osnovna resursa Srebrenice su šume, rude i Guber. Šume i rude nekako rade, ali kako to svi mi vidimo. Nemamo svoje pilane, nekada je u pilani na području Jadra gravitiralo preko dvije hiljade ljudi, počev od šumarstva, prerade drveta, finalne prerade drveta, i kamenjare, sada nema ni sto ljudi, a u gradu, evo u ova doba bilo je najmanje hiljadu do dvije hiljade gostiju”, istakao je Enver Mustafić iz Srebrenice.

Ipak ima i onih koji ne pomišljaju na život izvan Srebrenice.

“Što se mene tiče, moji rade, i sin i snaha, dijete ide u školu, rade mi zet i kćer, ja čuvam djecu. Jedni kažu ne mogu, neki opet mogu, moji rade, sad za sad je dobro, kako će dalje biti ne znam”, ispričao je Alija Ademović iz Srebrenice.

Brojne porodice, čiji su članovi ubijeni u genocidu, odavno su napustili Srebrenicu. Dolaze povremeno, uoči 11. jula. Kratko se zadržavaju. Mnogi Srebreničani tvrde da je upravo u to vrijeme na ovom području najveća koncentracija ljudi. No, ti dani, svima prisutnima, teško padaju.

IZVOR: N1

Facebook Comments