INTERVJU JOVAN DIVJAK: „Stvoreni smo da nešto korisno učinimo u životu“

INTERVJU JOVAN DIVJAK: „Stvoreni smo da nešto korisno učinimo u životu“

Jovan Divjak je bosanski general i pisac, poznatiji kao drugi čovjek Armije RBiH. Iako je rođen u Beogradu, Divjak se uvijek nacionalno izjašnjavao kao Bosanac.

Vojni sud JNA ga je 1991. godine osudio na 9 mjeseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Divjak je bio jedan od osumnjičenih od strane MUP-a RS-a za napad u Dobrovoljačkoj ulici.

Osnovao je fondaciju “Obrazovanje gradi BiH” s misijom “djeca žrtava rata-naša trajna briga”. U ovih 25 godina rada Udruženje je na svakodnevnoj usluzi djeci žrtava rata, invalidnoj i talentovanoj djeci, djeci romske nacionalne manjine i onoj u socijalnim potrebama.

Iako je u penziji, Jovan Divjak ne odustaje od rada i pružanju pomoći građanima, ali i državi koju osjeća svojom.

Osnovali ste udruženje Obrazovanje gradi BiH  1994. godine. Kako ste došli na ideju za udruženje u tom ludilu od rata i kako ste znali da će biti toliko potrebe za njim?

-Pa dobro, to je trenutak rata gdje je puno ubijene djece, porodica, porušenoga, bez perspektive i sjećanja na ono što je bilo poslije Drugog svjetskog rata. Znači živjelo se u to vrijeme negde u Zrenjaninu i okolna sela oko Zrenjanina, to su uglavnom bile izbjeglice iz Hercegovine. To mi je ta slika da će to tako biti. I druga slika da je u toku rata bilo organizovano obrazovanje i da je to bilo otpor onome koji te sprječava na pravo na život, pravo na rad,  na obrazovanje. To je bio motiv da se pokrenemo. Ja ne volim kada političari kažu da su mladi budućnost BiH. Oni su sadašnjost. Znači motiv su bila događanja, stradanja djece, njihovih roditelja poslije Drugog svjetskog rata i ocijenili smo da nešto treba biti korisno. Stvoreni smo da nešto korisno učinimo u životu. To je motiv; treba biti koristan.

Šta vam je davalo snagu da istrajete u svojoj odluci?

Pa možda ono što se kroz čitav dotadašnji život čitalo. Kasnije smo prihvatili i koristili često Nelsona Mendelu koji je rekao da je obrazovanje najjače oružje koje se može mijenjati u svijetu. Obrazovanje treba da koristi i u borbi za slobodu, slobodu izražavanja i života i stvaranja novih vrijednosti u odnosu na one koje su bile u ratu.

Radom kroz organizaciju pomažete mlade ljude i podstičete da ostanu u državi. Šta biste poručili onima koji odlaze, da li vrijedi ostati i boriti se?

-Ja više upućujem poruke roditeljima, jer roditelji moraju da upute djecu u činjenicu da su i oni teško živjeli, posebno žrtve rata, majke koje su izgubile veliki broj djece, od tog broja 7530, većina je djece koja su izgubila nekog. Ti roditelji trebaju da upućuju da se dolazi preko trnja do zvijezda. Bosna i Hercegovina nudi ono što mnoge druge zemlje ne nude, međutim mnogi nisu upućeni u to. Ono što ne volim, djeca prihvataju pripadnost roditelja, a roditelju pripadaju tri etniciteta i u krajnosti osjećate da ovdje oni koji su vezani, dobro žive. Tako da krivim roditelje, pa se vraćam na prvu ideju. Te majke nisu krive u potpunosti, jer nisu obrazovane, većina se rado udala i rodila djecu. Kod sebe ona nije izgradila otpor prema ovoj, ne državi, nego nemoći. S  druge strane, svijest ljudi se toliko promijenila. Meni je, recimo, supruga preselila prije dvije godine, a svi znamo da je običaj da prvih dana komšije donose vodu i obilaze. Meni nisu ni vodu donijeli u kuću. Toliko smo se svi udaljili i promijenili.

Drugi ste čovjek Armije RbiH i samim tim ste pozvani da pričate o njoj. Da li je Armija izašla časna iz rata?

-99.9 je izašla časno. Nažalost, to 0.1 je nečasno, jer je dozvolila i vojska i vlast takve ljude da ucjenjuju. Časnost je u tome da su sačuvali onu ideju da je BiH ostala u granicama ZAVNOBiH-a. Dobro znate da je bilo zločina, a nije smjelo. Nismo sačuvali ideju koju smo postavili na početku rata, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Političari su izgubili, ne vojska.

Bili ste na prvim linijama u cijeloj BiH, od Krajine, do Hercegovine. Svjesni ste zločina koji su počinjeni na svim stranama. Da li mladi trebaju da grade suživot tako što će da uče o njima, da ih obilježavaju, odaju počast ili ne trebaju pričati o njima?

-Ja sam za da uče, ali ne djeca iz osnovne škole.  Pristup je pogrešan, kada djeca dođu u godine kada imaju svoje stavove, sa 10-12 godina odvesti ih na stratišta da vide šta se desilo. Učiti ih da ne zaboravljaju. Ne moraju oprostiti, jer nisu u tome učestvovali, ali bi trebalo da hoćete da pomognete državi da riješi one probleme koji su nastali u ratu.

Da imate mogućnost promijeniti jednu stvar u društvu, šta bi to bilo?

-Obrazovanje, jer i danas tvrdim kako je Marx govorio, religija je opijum za narod. Tako je obrazovanje opijum za djecu.  Jer ono dijete u Republici Srpskoj uči o građanskom ratu, on ne govori o genocidu, i još uče o agresiji NATO-a na Srbiju. A u Federaciji uče o zločinima. Treba jasno reći, bilo je zločina, nisu se poštovale Ženevske konvencije.

Osjećate li dovoljno podrške od društva nakon što ste toliko toga dali za njega?

-Ja uvijek to malo kroz šalu, a malo i cinično kažem da  Čerčil je govorio:’ Ne pitam se ja šta je država uradila za mene, nego šta sam ja uradio za državu. ” A mislim, ne za državu, nego za ovu djecu da je Udruženje uradilo puno.

 

Završio je 12. klasu Vojne akademije u Beogradu, kurs za komandanta bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu. Kasnije je također završio Štabnu školu francuske vojske. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu. Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u štabu TO BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz Bosne i Hercegovine.

Facebook Comments