Koliko bolne istine krijete iza zatvorenih vrata?

Koliko bolne istine krijete iza zatvorenih vrata?


Piše: Azra Delmanović

”Šuti, nemoj nikom pričat’. Ne iznosi porodične probleme, šta ima ko znat kako je vama?”– rečenica je koju su mnogi slušali u Bosni i Hercegovini tokom svog odrastanja. ”Ne dijeli probleme sa drugima. Ne traži pomoć. Ne govori nikom da nisi dobro. Ne govori ni kad’ jesi. ” Šta ima ko znat?

”Niko ti nije pravi prijatelj. Nikom se nemoj povjeravat. Reci da si dobro i kad’ nisi. Odglumi. Glume i oni. Misliš da oni tebi govore istinu? Šuti, porodični problemi se ne iznose.” Šta ima ko znat?

Sve ove fraze su mi, jedna po jedna, prolazile mislima kad’ sam jučer, vraćajući se kući s posla, iz zgrade do moje čula svađu između muškarca i žene. Prema riječima koje su jedno drugom upućivali dalo se naslutiti da su u braku. Prema tim istim riječima dalo se naslutiti da je taj brak sačinjen baš od onih porodičnih problema o kojima ”nikome ne treba pričati.”

Nije bitno što na balkonu na istom spratu sjedi djevojka koja drži ruke na ušima i nervozno i uplašeno cupka nogama. Nije bitno ni što žena mužu histerično kroz suze govori ”ubiću te” niti što se poslije toga čuje zvuk razbijanja stakla. Nije bitno što imate probleme. Bitno je da niko ne zna za njih.

Večeras će taj muškarac i ta žena možda spavati odvojeno, ali sigurna sam da će već sutra popit zajedno jutarnju kafu. Večeras će u tišini večerati, ali sutra će kao svaki bračni par dogovarati s kim i gdje da provedu praznike. I nije bitno što je ta svađa ostavila ožiljke. Bitno je da ih niko ne vidi. Iako ostaju zauvijek. Od ružnog pogleda, teških riječi,  uvreda, suza, očaja, ljutnje, bijesa, potrošene ljubavi.

Njih dvoje su, kao i mnogi koji vode životne borbe među svoja četiri zida, jučer ”pukli”. I nije im bilo bitno što se svađaju dok im je otvoren prozor niti što ih prolaznici slušaju.  Pitam se samo koliko godina unazad su vrištali u sebi?

Pričaj, jer svi trebaju znati!

Najčešći oblici nasilja sa kojima se suočavamo u BiH su psihičko, fizičko, zatim ekonomsko, a nerijetko su žrtve porodičnog nasilja-djeca. Statistički podaci u BiH ne odstupaju od statistika u svijetu, gdje se nasilje trpi  u prosjeku 8-10 godina, prije nego što se žrtva odluči na prijavu. Sramota, strah od mišljenja drugih, osuđivanje, finansijska situacija, iluzija da se neće ponovit’ stali su u deset godina preživljavanja, ne života. I upravo zbog toga se trebamo zapitati koliko smo još godina spremni uložiti u pretvaranje da smo dobro? Da su svađe i psovke normalne? Da ste zaslužili udarac? Da nemate gdje otići? Da je kasno?

Nije kasno da ovog trenutka svoje probleme podijelite sa drugima, jer mnogo njih prolazi kroz isto. Niste zaslužili udarac jer postoji neko čiji vas dodiri neće boljeti. Svađe i psovke nisu normalne jer postoje oni koji su spremni na razgovor. Ne ulažite godine u pretvaranje da ste dobro, jer izbor je u vašim rukama. U svijetu gdje ljudi umiru zbog siromaštva, gladi, bolesti, rata, vi bar možete odabrati da ne umrete od potrošene ljubavi. I nek’ vam barijera ne budu ni godine, ni sramota ni djeca. Na kraju, vaša djeca od vas neće naslijediti strpljenje i trud da prikrijete bolnu istinu. Naslijedit će nesretno djetinjstvo. A to je najgore što im možete dati.

Prijavite nasilje u porodici besplatno i anonimno na SOS telefone u Federaciji BiH 1265 i RS-u 1264.


Facebook Comments