Koska je bačena – golijat ipak ubio Davida

Koska je bačena – golijat ipak ubio Davida


Kakav li je osjećaj kada majka u naramku, umjesto unučeta, sa osmijehom sreće i radosti, nosi bolnu grimasu kao beskonačan ožiljak, kao kosmos agonije, kao vječnost najsvirepijeg košmara? Kakav li je osjećaj kada majka nosi kosti ubijenog dvadesetjednogodišnjeg sina…?

Nosi majčica njegova rebra, njegovu kičmu, sinovljeve noge, nosi sve njegove prste, pet pari polugica koje su trebale prolaziti kroz kose sopstvene djece, nosi žena sinovu lobanju i mjesta gdje su do skoro počivale njegove oči. Par mladih, vragolastih, crnih koje su trebale gledati horizonte, talase, zalaske i izlaske Sunca, kišu i dugu poslije nje, oči koje su trebale gledati i u neke druge oči, druge oči koje mu nikad neće podariti djecu i majci unuke. Nikad.

Nosi majka kosti, nosi, kao što ih je nosila i u sopstvenoj utrobi, nosi ih majčica sada, jednom za svagda, iz naše ilovače u neki bezbjedniji humus. Humus iz kojeg niko neće premetati kosti njenog sina.

Golijat je ubio Davida

Dokle god ima malo svjetla na kraju tunela, naši koraci će imati još jedan i još jedan i još jedan… Svi zajedno će značiti borbu, značiće korake ka nečemu, koliko god ta borba umornog čovjeka izgledala stvarno ili nestvarno, nastavit ćemo hodati. Bitna je ta varnica u slijepom crijevu, ona je jedina nada i dok je ima, ustajat ćemo iz sivila pepela da bismo se kao feniks u njega i vratili.

Do momenta, do shvatanja, do saznanja da komadu zemlje u srcu Balkana prestaje biti važno kako se osjećaju majke, dok po drugi, treći ili četvrti put premeću kosti svojih sinova, svoje djece, tada, u tom momentu odlučit ćemo da sopstvene kosti na okupu, zajedno sa mesom, organima i snovima, prenesemo daleko od Bosne i Hercegovine, na svojoj lijevoj i desnoj i daleko od ljudi koji nose kravate i ne nose ni malo savjesti.

Golijat je ubio Davida, iako se to protivi i svim načelima, pravilima, stigmama, pričama i filmskim scenarijma, politički golijat je ubio Davida Dragičevića, ubio je njegovu majku, ubio je njegovog oca i ubio je sve što je trebalo da se desi i sve na šta je trebalo da ostavi potpis David Dragičević.

 Zatvori vrata i ugasi svjetlo

Koliko god gledali optimistično i vidjeli čašu do pola punu, ona je sve praznija i ostatak životne tečnosti polako isparava, na kraju ostaje sud u kome je nekada bilo života. Slika Bosne i Hercegovine naslikana kopitama od ruku njenih političara na krvavom i blatnjavom platnu.

Ako roditelji Davida i Dženana čekaju na amputiranu ruku pravde i u tom čekanju postaju prazna čaša, čemu da se nadamo svi mi sa običnim i sitnim ljudskim snovima i stvarima kao što je posao, porodica i sigurna budućnost. Dići će nam plate i naći posao, obećali su i sada je to i moguće, sada kada su nas desetkovali i poslali na put bez povratka u masovnom egzodusu iz sopstvene zemlje, kako bismo zauvijek bili stranci na tuđem tlu.

Dezerterstvo je u ovom slučaju jedina opcija i jedini način da ponovo pokušamo napraviti onu zaboravljenu grimasu – osmijeh, kako bismo je, makar takvu plastičnu, imali u našem genetskom kodu za naraštaje.

Golijat pod svjetlima reflektora

Otišao je David, otišao je Dženan… Davno, davno prije su otišli i Boško i Admira, iz naših ulica je otišlo mnogo imena, na svu sreću, otišli su svojom voljom i na svoje dvije i dišu sada neki čistiji zrak. Ulice, igrališta, poljane i livade postaju praznije i uskoro će sve biti njihovo – partija monopola u kome dječaci sa kravatama imaju sve hipoteke.

Međutim, monopol je tako napravljen da se zadovoljstvo osjeća samo dok carstvo raste i čim se uzme sve što se može uzeti, igra biva završena, ali pobjednik ne osjeti neko posebno zadovoljstvo, nema nekog dugog trijumfa, tek neki prosječan orgazam. Baš zbog ovih kostiju koje naše majke nose, ali i kako ih ne bi nosile, više se nećemo igrati sa njima, sa dječacima koji vežu kravate i u mrtvačke čvorove vežu živote svih ostalih.

Igra sa njima više nije zanimljiva, davno je to prestala biti, ali smo odbijali vjerovati u to da igraju buđavo i na kvarno.

B2 vitamin

B2 je vitamin koji učestvuje u svim procesima energetskog metabolizma u stanicama. Tijelo ga koristi za normalno funkcionisanje i za održavanje zdravlja kože, kose i noktiju i to neki od nas već znaju ili ne znaju…

Ono što definitivno zna svaka mlada osoba u BiH jeste jedan drugi vitamin koji ima isto djelovanje, pa čak i šire od toga, ali se na naš organizam primjenjuje na drugi način… Takođe se zove B2 i umjesto vitamin stoji certifikat, a on je trenutna garancija za napredno poznavanje njemačkog jezika i odgovara četvrtom stepenu (B2) na šestostepenoj skali jezičkih kompetencija Zajedničkog evropskog referentnog okvira za jezike (ZEROJ).

Kako poglavicama u Bosni i Hercegovini nisu bitni mladi ljudi i nije im važno gdje ćemo ostaviti svoje kosti, kada, kako i na koji način ćemo otići u vječna lovišta, tako je bitno  nama i zato će većina po vitamine koji i nisu mrtvo slovo na papiru koje od njih čitamo već dvadeset i pet godina.

Auf Wiedersehen…

Ivan Arambašić

Video u fokusu


Facebook Comments