KulturaLifestyleU fokusu

Crnogorski književnik Haris Zekić za Kameleon: Ne znam zašto pišem, ali znam da ne mogu a da ne pišem.







Razgovarao: Muhamed Zimić

U vremenu kada se mladi ljudi ne obrazuju i rapidino odlaze iz Bosne i Hercegovine, jedan mladi čovjek odlučio je da uprkos svim problemima u kojima se ova zemlja nalazi, svoje školovanje i to fakultetsko veže upravo za BiH, odnosno za Tuzlu. Njegovo ime je Haris Zekić, mladić iz Crne Gore, preciznije iz Rožaja. On je prije svega književnik (pjesnik), profesor FILOZOFIJE i SOCIJOLOGIJE i jedan nevjerovatno načitan i inteligentan mladi čovjek. Ovom prilikom razgovarali smo s njim o književnosti općenito, njegovim književnim poduhvatima, životu u Tuzli i o mnogim drugim stvarima…

Možda će Vas zanimati i:

Obzirom da si Crnogorac, otkud ti u Tuzli? Šta te dovelo ovamo?

U Tuzlu sam došao iz i zbog ljubavi.

Nedavno si završio studij Filozofije i sociologije. Zašto si se odlučio da studiraš baš to?

Da, nedavno sam završio studij Filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu; sredinom srednje škole sam se počeo interesovati za filozofiju prvenstveno. Počeo sam gajiti ubjeđenje da je filozofija nešto ključno za razumijevanje svijeta i života. Ne postoji ništa u filozofiji što ne može i nije interesantno i duboko. Filozofija je naša najstariji i najdublji pokušaj da razumijemo svijet koji gledamo. Pisanje i filozofija su usko povezani, preko napisanog se obavještavamo o nečijim idejama. Svaki filozof je morao pisati da bi se saopštio svijetu. Izuzetak je Sokrat naravno, mada se o njemu obavještavamo preko Platonovih dijaloga u kojima je Sokratova uloga centralna i krucijalna. Kada pokušavam da govorim o filozofiji i poeziji  u jednom okviru i kontekstu uvijek pomislim i kažem da je filozofija zapravo normativna poezija, hoću reći da filozofija i poezija na različite načine približavaju jednu stvar. Malo prije pomenuti Platon je govorio da u poeziji ima više istine nego u historiji, mada bez obzira što je u mladosti pokušao biti pjesnik u poznijoj dobi razvio negativan stav prema poeziji i pjesnicima. Poznat je momenat iz ”Države” gdje on kaže da pjesnike treba prognati iz države, da ne smije preovladati slatkorječiva muza i da pjesnici ne govore istinu. Uglavnom, ideal je biti filosof-pjesnik, nešto poput Ničea, Kjerkegora, Hajdegera, tj. pokušavati ono krucijalno i najbitnije izgovoriti kao Lijepo.

Objavio si tri knjige. Reci nam o čemu se tu tačno radi?

Da, objavio sam do sada tri zbirke poezije: ”Šest istina Univerzuma”, ”Tako je govorio Odabrani” i ”Jednoj Lady”. Te knjige su štampane relativno davno, dakle prvu sam objavio sa osamnaest, drugu sa devetnaest i treću sa dvadeset i jednu godinu. Uglavnom je riječ o ljubavnoj, deskriptivnoj i refleksivnoj poeziji. U prvoj i trećoj zbirci su dominatni klasični a u drugoj slobodni stih.

Da li si osvajao neke književne nagrade? Ako jesi, o kojim nagradama je riječ?

Osvajao sam neke književne nagrade. Po broju ne toliko velike, ali po značaju (barem kako se meni čini) itekako velike. Naime, na konkursu ”Mirko Banjević” 2009. godine u Nikšiću, moja druga zbirka poezije ”Tako je govorio Odabrani” ušla je u uži izbor za knjigu godine. Taj momenat je značajan zato što je na konkursu bilo šesnaest naslova istaknutih i priznatih književnih stvaralaca iz Crne Gore. Moje poezija je zastupljena u ”Antologiji crnogorske književnosti” takođe je prisutna u rubrici ”Stvaralaštvo zavičajnih pjesnika” što znači da se na časovima književnosti u srednjim školama, pored velikana pisane riječi analiziraju i moje pjesme. Istina to nije nagrada u nekom okvirnom smislu ali meni svakako jeste.

Obzirom da si prije svega pjesnik, koju formu preferiraš – poeziju ili prozu?

Dosada između poezije i proze uvijek sam više volio poeziju, mada ovo ”volio” izgovaram sa izvijesnom dozom rezerve. Pisana riječ je nešto što traje i što se jako teško gubi. Poezija crpi svoju moć iz svoje jezgrovitosti, iz svoje poletnosti; njena težina i moć leži i momenta kada pjesma promijeni našu unutrašnost. Poezija nema moć ”imaginarnog putovanja” koju ima proza, barem ne u istoj količini. U posljednje vrijeme često mi se javlja misao o napuštanju pjesničkog tla i prelaska na predio proznog stvaranja što ću svakako sebi priuštiti. Dakle jako mi je teško da se odlučim između poezije i proze, to što sam do sada pisao pjesme je nešto što ima svoj karakter i svoju volju i ja se tu nisam nešto previše pitao. Dakle stvaralac nije autoritet, on je u najmanju ruku batler ideja i stvari koje ga spopadaju i hoće iz njega van.

Zašto pišeš poeziju?

Kad me neko pita zašto pišem poeziju odmah pomislim na meni specijalno dragog Miljkovića koji je govorio da je ”u strahu od smrti počeo pisati”. Ta njegova izjava ima poseban karakter i težinu.  Poeziju pišem da mogu da se oslobim  od stvari koje me muče. Pjesnik je čovjek pod stalnim pritiskom i u stalnom naboju… pjesnik je čovjek koji se pretvara da spava ali uvijek sanja. Specijalan način kušanja i doživljavanja svijeta je poezija. Ne znam zašto pišem, ali znam da ne mogu a da ne  pišem. Dakle to nije u mojoj volji i ja tu nemam moć odlučivanja.

Danas se poezija vrlo malo ili nikako ne čita. Da li ona ima budućnost i da li književnost općenito ima budućnost?

Nažalost ljudi jako malo i nekvalitetno čitaju, naravno ima svijetlih primjera ali su malobrojni i to što su svijetli nikako ne može razbiti mrak većine. Ne tako davno u nekoj osnovnoj kulturi bilo je čitati i samo čitati. Ubrzanje života, stvaranje ambijenta u kojem se konstantno negdje žuri onemogućava ljudskom biću da učini nešto lijepo za sebe, da čita recimo. Ljudi čitaju selektivno i jako malo. Nisam optimističan po pitanju bitnosti pisane riječi. Moram da podsjetim na stav da sve što je čovjek ikad smatrao bitnim on je gledao da zapiše i ostavi čovjeku koji dolazi iza njega. Čak se i Bog obraća čovjeku preko knjige. Književnost je jedno veliko saopštavanje jedne glave i jedne duše svim glavama i svim dušama. Biti književnik znači konstantno biti nag, biti otvoren i neskriven. U ovom momentu mi padaju na pamet Igoove riječi koji kaže da je ”poezija javno brukanje samog sebe”. Iz ove slike sada kada je riječ o čitalačkoj publici plašim se da nam je potreban skok unazad ne unaprijed, jer čovjek dvadeset i prvog stoljeća je običan majmun (da se ne uvrijede preci) za čovjeka devetnaestog stoljeća  po pitanju kulture; kao što je čovjek devetnaestog stoljeća prilično nazad za čovjeka renesanse recimo… Onoliko koliko jurimo u tehnološki napredak toliko sebe zakidamo u kulturi. Kultura je njegovanje vrijednosti, a njegovanje zahtijeva vrijeme, mi smo ga sebi ukinuli. Cijela naša epoha (kako je genijalno pretpostavio Moris Merlo-Ponti) protiče u znaku tijela. Zašto bi čovjek kupovao knjige kad može kupiti tj. ”instalirati” ljepotu, fizičku naravno?

Može li književnost mijenjati svijet? Ako može, na koji način?

Književnost može mijenjati svijet, ali samo onaj koji ona stvori.

Da li žene privlače pjesnici na onaj način na koji ih privlače bodibilderi?

Na ovo pitanje definitivno ne umijem ništa da odgovorim. Privlačenje znači isto što i ukus otprilike a o ukusima ne vrijedi raspravljat. Naravno ova fraza je izmišljena zbog loših ukusa. Pjesnik i bodibilder su dvije stvari koje ni u kakvom paralalenom svemiru nemaju dodirnih tačaka.

Teško je odabrati samo jednog književnika, ali koji književnik je po tvom mišljenju najveći svih vremena i zašto?

To je jako teško reći. Mogao bih da navedem nekoliko. Ali ako bih morao da se odlučim, to bi definitivno bio Đorđe Balašević. Zašto? Moj stvaralački ideal ima sljedeću narav. Spoj genijalnog i jednostavnog. Možda su to dvije odrednice koje u nekom najopštijem smislu opisuju njegov opus. Pored silnih pjesama koje svi znamo i volimo (pardon, skoro svi) Balašević je napisao nekoliko romana koji imaju upravo ovo o čemu govorim. Mislim da je riječ o specijalnom vidu talenta. Naravno zbog ovih riječi puno ljudi bi moglo da se uznemiri. Ne smiješ pričati o pisanoj riječi a da ne pomeneš jednog Dostojevskog, Dumu, Šilera, Aligijerija, Andrića, Selimovića i tako dalje u beskonačnost… ali ipak Đole ima neku specijalnu boju koju je smućako po nekom receptu koji ljubomorno čuva a opet dijeli sa svima nama.

Najveći filozof, sociolog i gitarista svih vremena?

Filozof i intelektualni autoritet su izrazi koji otprilike isto znače. Kada bih morao da se odlučim za njih nekoliko, izdvojio bih Ničea, Hajdegera, Aristotela, Kanta i Vitgenštajna. Naravno suzio sam spisak za 99%. Kada bih morao da se odlučim za jednog dugo bih se dvoumio između Ničea i Hajdegera. Ali Niče definitivno jer je on, barem što se mog skromnog suda tiče, najveći filozof-pjesnik koji je ikada živio. Najveći sociolog Maks Veber. Najveći gitarista definitvno Geri Mur.

Koje godine je umro Cezar?

Cezar (100-44), ubijen je; nije umro. 😀

Gdje ti je ljepše, u Bosni ili u Crnoj Gori?

To je jako teško reći, mene Bosna podsjeća na Bukovskog, u kom smislu? Pa ništa ranjenije i ljepše iznutra nije od Bosne, to je otprilike bilo biće Bukovskog. Crna Gora je nešto prvo što sam vidio i doživio stupajući u svijet i ništa se po ljepoti ne može mjeriti sa njom. Čak ni poezija. Lijepo mi je tamo gdje žive hommo-sapiensi… ime države i ne znači nešto puno kada mislim o tome.

Razlikuju li se Crnogorci i Bosanci? Ako da, na koji način?

Naravno da se razlikuju, gajim ubjeđenje da su svi ljudi jedinstveni mada u nekoj krajnjoj instanci možemo stvoriti neke imaginarne kolone sa relativno sličnim osobenostima. Mada naposljetku duša slovenska je sintagma koja opisuje sve nas na Balkanu.

Za Bosance se kažu da su glupi. Da li su Crnogorci zaista lijeni?

U Crnoj Gori ima glupih ljudi kao što i u Bosni ima lijenih. Mislim da te nema veze sa nacijom i geografskom širinom ili dužinom.

Živimo u riality eri. Tvoje mišljenje o instant popularnosti?

Ne mogu se usudit da kažem bilo što konkretno o tome. Instant popularnost je nešto što ozvaničava rapidan protok informacija, nešto što je ustoličeno u ovom našem ružnom i bezdušnom vremenu. Plašim se da moram reći da je stav negativan. Priznanje je nešto što mora biti konzervirano vremenom i ozvaničeno u slaganju ljudi koji poznaju suštinu stvari. Kako neko iz uslužne djelatnosti može govoriti o kvalitetu umjetnosti, recimo? Naravno, bez namjere da uvrijedim bilo koga. Živimo u vremenu u kojem TV voditeljke pišu romane pa se same promovišu, živimo u vremenu u kojem je Koeljo priznat i svjetski popularan književnik, da ne nastavljam, ostalo slijedi iz rečenog.

Da li na Balkanu postoje VIP osobe?

Balkan je pun VIP osoba, puno je talentovanih i genijalnih ljudi, e, sad… problem je što većina ljudi emituje neku zlokobnu, tamnu energiju i, kako rekoh na početku, bez obzira koliko oni sijali, mrak većine guši i zatamnjuje sve okolo. Mada naposlijetku takva je ljudska priroda i ne treba to da nas čudi.

Koja osoba je tebi privatno VIP?

Meni  su svi naši stvaraoci i umjetnici VIP. Plašim se da bi spisak bio prilično dugačak. Naveo sam Balaševića, mogu navesti Rundeka, mogu navesti Vasu Dolovačkog, Marina Topića…

Danas nam je putem interneta dostupno svo znanje koje postoji. Smatraš li da to ljude koji žive danas čini pametnijima ili pak glupljima?

Internet čini i jedno i drugo. Dostupnost informacija ne znači isto što i dostupnost znanja. Odustvo znanja i prisutnost informacija je recept za zaglupljivanje i gubitak dragocjenog vremena.

Kako animirati ljude da čitaju?

Ljudi (naročito mladi) su izgubili interesovanje i elan za lijepe stvari, na prvom mjestu za knjigom. Ljudi slušaju lošu muziku, ako čitaju, čitaju beletristiku, ne interesuje ih umjetnost. A između umjetnosti i kulture je moguće stavit znak jednakosti. Dakle, najpotresnija stvar jeste stapanje sa lošim uticajima, stapanje i utapanje u kolotečinu, kako rekoh na početku, naše vrijeme protiče u znaku tijela ne u znaku duha. Tipa koji ide u teretanu i razmišlja o kreatinima ne zanima ko je naslikao ”Noćnu stražu”. Mi tretiramo stvari po bitnosti, kako pokazati ljudima da je bitno čitati? Kako to izvesti? Treba biti genije pa naći rješenje, dakle ne umijem ništa da kažem.

Šta bi uradio da jedan dan imaš apsolutnu moć ili vlast?

Ono što bih uradio je nemoguće izvesti za jedan dan, uglavnom probao bih da učinim da ljudi na Balkanu govore jedni s drugima. Gledao bih da učinim da ovo ludilo jednom prestane, odnosno, ili da mi prestanemo ili ludilo…

Na čemu trenutno radiš i planovi za budućnost?

Radim na romanu. Jako puno lijepih emocija i krupnih nada polažem u svoj roman, prvi koji ću, nadam se, štampati kroz pola godine. Nosit će naslov ”Mrtvi čvorovi”. Gledam da ga konstruišem kao interno-filozofsku raspravu. Plan je da pređem sa peozije na prozu. Jedva čekam da vidim kako će sve izgledati jer sam do sada uglavnom pisao pjesme. Moji planovi za budućnost? Kao što bi to rekao Mika Antić: ”Divno je nemati plan.”



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button