Nihad Mešić River: O Gradačcu je riječ

Nihad Mešić River: O Gradačcu je riječ


Pratite Kameleon na Facebooku


Kad sam bio mali, a uvijek povelik za svoje godine, jedva sam čekao da me otac i mati pošalju u Gradačac tetki Seni i tetku Asimu. Tad još nisam bio svjestan godina koje su mama i tata prije mog rođenja proveli radivši u gradačačkoj Gimnaziji. Ostajao bih tamo dugo bez problema i po desetak dana, iako mi je bilo tek pet ili šest godina, jer sam tetku jako volio.

Ona se nekako našla uz mene kad sam se onomad liječio u bolnici u Cavtatu duga dva mjeseca s nepune četiri godine života. Tetka Sena mi je vratila povjerenje u ljude ubijedivši me samom svojom pojavom da nisam napušten i da će se moji roditelji vratiti po mene i odvesti me nazad u moju Tuzlu.

Rođak Ahmet je studirao u Zagrebu, a ja sam uživao u kraljevskom tretmanu Asima i Sene Muftić koji su me čuvali i hranili samo onim što mi se dopadalo od ćevapa do kolača. Gradačac mi je izgledao bajkovito. Činilo se da će Zmaj do Bosne svaki čas izjahati na konju i projahati Gradom dok ga vjerna ljuba čeka u bijeloj kuli.

U ona doba bilo je normalno da se petogodišnji dječak pun para triput zaredom vrati u samoposlugu u glavnoj gradačačkoj ulici i kupi sladoled u kutijici s kašikicom u obliku lokomotive, dolazeći sam spuštajući se od vrha kuće Muftićevih na vrhu brda preko puta kuće Voje i Rade i Šehićevih s čijom kćerkom Dijanom se onda igrao u jagodnjaku tetke Sene, dvorištima i ulicama. Billi smo naročito impresionirani Vojinim vučjakom Luksom kojeg smo se pomalo i plašili.

U toj kući sam prvi put vidio električnu deku, kojom je tetka grijala promrzle kosti i poboljšavala cirkulaciju ugroženu poodmaklim dijabetesom, a u kojoj bi i mene ponekad zagrijala, pa sam bio najvažniji na svijetu. Tu sam na radio-gramofonu slušao Ahmetove gramofonske ploče. Još i sada odzvanja “Doći ćeš sam, znam, mada si rek'o ne…” u neobuzdanom, vatrenom izvođenjeu Tereze Kesovije koju kao hipnotisan slušam iznova i opet. Sve do sada.

Sjećam se kako me Ahmet, svega sedamnaest godina stariji, drži na leđima dok zajedno preplivavamo jezero Haznu, uzduž i poprijeko – ne vjeruje mi da mogu sam i da plivati znam.

Prošlo je četrdeset i više godina od tada. Iako me u Gradačcu nema često, on u ovom srcu ima posebno mjesto. Ne treba mi mnogo da mi kroz glavu opet prođe jasan zvuk kojim sokovnik tetke Sene, dok uz svesrdnu podršku tete Hafeze, kuha nove prirodne sokove, pišteći objavljuje da je zadatak skoro obavljen.

Lice mi u takvim trenucima ozari osmijeh jer znam da sam u životu imao sretnih trenutaka, posebno u Gradačcu.

 

Tekst je preuzet iz knjige”Četveropis vremena” Nihada Mešića Rivera.