Nihad Mešić River: Slet- prvi put, drugi put i nikad više

Nihad Mešić River: Slet- prvi put, drugi put i nikad više


Pratite Kameleon na Facebooku


Majevi su sedamdesetih godina prošlog, dvadesetog vijeka, u republikama i pokrajinama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kad to danas pokušavam analizirati, predstavljali čudesnu kombinaciju dobro plasirane ikonogrrafije, zasluženog odmora za radničku klasu koja je imala dojam (možda ispravan?) da se o njoj vodi računa, teferića koji su predstavljali nastavak paganskih pozdrava proljeću uz ritualno žrtvovanje janjadi i pijančenje za roštiljima, nastavljalo se vojnom paradom tadašnje Jugoslavenske narodne armije koja se možda pisala velikim slovom u sve tri riječi, ali se nešto ne sjećam, povodom Dana pobjede i naravno sletovima, od općinskih, preko republičkih do velikog saveznog povodom zvaničnog rođendana doživotnog predsjednika koji je bio 25. maja. Valjda ga je drug Joža sam izabrao jer smo u materijalima za takmičenje iz „Titovih staza revolucije“ učili da je rođen 7.maja 1892.

Tuzla je naravno svojski učestvovala u ovim manifestacijama. Škole su se borile koja će biti uključena u koju koreografiju, a profesionalci su radili s izabranim učenicima i učenicama mjesecima ne bi li se što kvalitetnije predstavili na najznačajnijem događaju masovne fizičke kulture u zemlji tokom godine.

Došla je tako i 1975. Meni skoro pa deset godina i ponosan sam što moja velika sestra Enisa, učenica 4. razreda Gmnazije u Tuzli ide na Slet u Sarajevo, Republički! Kad tamo izabrali tuzlansku Gimnaziju (da li slučajno, ali ona je te školske godine proslavila 75 godina postojanja) da njene učenice i učenici idu na Savezni slet u Beograd. Ponosu nigdje kraja. Naravno desetodišnjaku )makar mu fale dva mejseca do punih 10 godina života) ne pada na pamet da povezuje neke momente, pa je tako činjenica da je nekoliko mjeseci ranije pola moje šire porodice s majčine strane završilo na dugogodišnjim robijama zbog političkih razloga u takozvanom „Tuzlanskom procesu“ ostala zabilježena u nekoj sporednoj vijuzi mozga u razvoju.

Dođe i 25. maj 1975. Cijela SFRJ cijeli dan iščekuje prati prenos Saveznog sleta iz glavnog grada koji naravno počinje u 20 sati na prvom programu JRT-a. Prate sve republike, a bogme i pokrajine. U Tuzli se s oduševljenjem čeka nastup naše tada jedine Gimnazije, posebno zbog koreografije koja uključuje skidanje crvenih suknjica i mahanje istim na muziku Štrausa. Dođe i to čudo. Gledamo tata, mama i ja. Sve je bilo lijepo i fino prikazano na TV. Jedino tog skidanja suknjica ne bi. Ko će ga znati zašto.

Po povratku saznasmo da je taj dio ukinut poslije generalne probe što je mladim Tuzlankama posebno teško palo. Navodno su neke i plakale. Vježba je ostala bez finala, a navodno je čak i drug Tito pitao drugaricu Jovanku „Zašto djeca plaču?“ Mene se ipak više dojmilo da mi je sestru i njene drugarice u Knez-Mihajlovoj zaustavila TV ekipa na čelu s Božom Sušecom koga su one uredno pomiješale s Borisom Mutićem. Ili je bilo obrnuto, pa su to neki Tuzlaci poslije prepričavali, a ja se hvalio učiteljici Desi…

Moj jedini odlazak na stadion Tušanj povodom sleta bio je 1980. kad je drug Tito umro. Moje drugarice iz osmog razreda osnovne škole „Džemal Mandžić“ na Pazaru bile angažirane za „Slet 80“ skupa s vršnjakinjama iz škole „Jusuf Jakubović“ iz Tušnja da otvore program te godine. Općinski sletovi bi obično bili organizirani u danu kad je gradom prolazila Štafeta mladosti na koju bi nas đake uredno na našu sreću i zadovoljstvo izvodili da spontano pozdravimo to važno zajedničko trčanje. Na ćasovima fizičkog djevojčice su mjesecima vježbale urnebesni početak uz slavonsku narodnu pjesmu koju još pamtim napamet: „Alaj smo se, alaj smo se sastale seljanke, alaj smo se se sastale seljanke, sve seljanke, sve seljanke, mlade partizanke.“ Cure su marljivo mahale nogama i rukama i lopatale po stadionu Slobode na veselje publikuma. Uslijedio je nastup na Balaševićevu „Računajte na nas“ u koju sam, unatoč ironičnom odmaku koji mi je vjerovatno mati usadila, još uvijek vjerovao. Godine koje su došle pokazale su da se na rijetko koga moglo računati.
Zavladale su gluposti i mržnje…

 

Tekst je preuzet iz knjige” Četveropis vremena” Nihada Mešića Rivera