Biznis

DITA proizvodi na mišiće: Da je moja majka proizvela, ako ne valja, neću kupovati!

Je li Dita ekonomski pomak ili lažna priča koja opstaje na emocijama?

Dovoljan razlog da stanovništvo osjeti potrebu za podrškom je činjenica da je firma koja se nalazi u stečaju uspjela da pokrene proizvodnju i izbaci nekoliko proizvoda na tržište.

Dita, koja se bavi proizvodnjom deterdženata, uz pomoć zastarjele opreme i male količine sirovina uspjela je vratiti se na police trgovina u našoj zemlji. Njenih 75 radnika uspijevaju zaraditi za plate i doprinose, te pri tome finansirati nabavku sirovina i troškove proizvodnje.

“Znali smo da imamo kadrovski potencijal i postrojenja, i naš je stav bio da moramo od nečeg početi, pa kada bi na dan proizveli kilogram, ali od nečega se mora krenuti. Entuzijazam je pobijedio pa tvornica postoji, evo i u stečaju. Građani su se odazvali svim srcem da pomognu. Stvorili smo situaciju da imamo platu u stečaju, da nam se plaćaju doprinosi, socijalno osiguranje i očekujemo da će uskoro vlasnik ući u tvornicu. Nadamo se da će imati sluha da tvornica nastavi sa proizvodnjom i proširenjem našeg proizvodnog pogona”, kaže za Source Jasminka Delić, šefica Službe za kontrolu kvaliteta Fabrike deterdženata Dita.

Blagi napredak sa Ditom je izazvao veliko oduševljanje kod stanovnika. Kako bi nekadašnji tuzlanski gigant opstao,  uključili su se brojni građani i poznate ličnosti. Tu su Frenkie, Dubioza Kolektiv, Enis Bešlagić, Mirza Teletović i mnogi drugi. Akcija “Kupujmo domaće” nikada nije imala jači odjek, barem na društvenim mrežama. No, da li je u stvarnosti tako, da li će ljudi zaista poslije druge kupovine ići i po treći artikl, te da li proizvodnja može opstati na podršci javnosti.

“Dita predstavlja simbol jednog otpora prema onom što je urađeno sa našom industrijom. Ova firma je u stečaju i mora da se restruktuira, mora imati vlasnika, kreditore, moraju odgovarati oni koji su doveli do ovakvog stanja. Ne može se na patriotizmu opstati. Odlično je što narod podržava, ali moraju i oni ubijediti narod, te pokazati da nisu lošiji od drugih. Moraš kupca ubijediti da je to pravi proizvod i uložiti u promociju. Trebaju imati proizvodnju od 50-60 hiljada, a ne 20 hiljada. Ovako na osnovu društvenih mreža i sitne podrške ne mogu opstati. Firma se mora restruktuirati, pa tek onda ova podrška može biti od pomoći. Dobro je podržavati domaće, ali  to mora biti i kvalitetno. Nije racionalno da kupujete smeće”, kaže za Source prof. dr. Izudin Kešetović sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Koliko god emotivno gledali na ovu priču i htjeli pomoći opstanku ove firme na tržištu, ne možemo lagati i kazati da ćemo ponovo kupiti proizvod ako se on pokaže nekvalitetnim.

“Nervira me ovo potenciranje po svaku cijenu kupovine domaćeg proizvoda, jer se dešava da kupim našu pavlaku, pa ona pozelenila, a cijena ista ili veća od uvozne. Kupim domaće pantalone, pa nakon što ih tri puta obučeš istanje se, promijene boju, a cijena evropska. Osim poziva kupcima da kupuju domaće, trebalo bi češće pozivati i domaće proizvođače da iskažu poštovanje onima koji kupuju, kvalitetom”, stoji u jednom od komentara na društvenim mrežama.

Iz Dite navode da rade na kvaliteti i da se pridržavaju svih normi koje moraju biti ispunjene kada je u pitanju proizvodnja deterdženata. No, kako se radi na zastarjeloj opremi i bez kvalitetnog ulaganja, pitanje je može li proizvod biti kvalitetan.

“Svi naši proizvodi, namijenjani za čišćenju u domaćinstvu poštuju ono što piše na ambalaži. U stečaju smo uspjeli da u saradnji sa kućom koja se bavi certificiranjem, dobijemo certifikat IS0 standarda, posebno što BiH ide ka EU i težimo plasmanu naših proizvoda. Tako da moramo gledati i kvalitet. Ono što pišemo, mi moramo i da garantujemo. Na policama u trgovinskim objektima imamo visokokvalitetne deterdžente za pranje rublja Arix Tenzo. Zatim proizvod koji je nešto niže kvalitete Ida, imamo tri vrste Ide. Vode se razgovori i da se za treći proizvod obori kvalitet, kako bi bila niža cijena, za široki krug kupaca”, navodi  Jasminka Delić, šefica Službe za kontrolu kvaliteta.

Iako ovaj slučaj budi nadu, ekonomisti pak tvrde da se varamo i da je sve ovo jedna romantična priča. Nije ovo nikakav model kažu. Stečajni upravnik je našao neke sirovine, podržale ga distributivne kuće i sad sve izgleda kao bajka, a fabrika još uvijek nije dobila vlasnika.

“Tu je stalni problem ko će izmiriti dugove. Ušli su mnogi u akciju da pomognu i ima podrška stanovnika, ali kako riješiti restruktuiranje firme kako bi nastavila da radi. Da mi je mater rođena proizvela, ako to uništava moju robu neću kupovati. Svaki naš kupac kad uđe u poslugu prvo gleda šta je jeftinije, ali ako i za taj novac ne dobije kvalitet onda će radije kupiti nešto drugo. Moraju se opravdati i kvalitetom, ali ta priča je neodrživa u ovom smislu, oni moraju ulagati da bi ponudili kvalitet. Nešto ne može opstajati na mišiće, ako mu je cijena veća nego kvalitet. Jednom ćete kupiti iz emotivnih razloga, ali drugi put nećete. Ne mogu ići na sentimentalnost ljudi. Svaka firma radi za profit, nije socijalna ustanova. Nemojmo od Dite praviti socijalnu ustanovu, ustanovu za zbrinjavanje, nego da riješimo stalni problem, da bi Dita za pare koje stoje na proizvodu ponudila i kvalitet, te dala se u daljnju proizvodnju. Ovo je sve na mišiće i privremeno. Ljudi će se umoriti”, kaže za Source ekonomistica Svetlana Cenić.

Dakle, svi su saglasni da treba pružiti podršku i dati reklamu firmi koja se bori da opstane, ali ovdje se mora uraditi mnogo više kako bi ona dalje funkcionisala i tek tada se može kazati kako je postignut  ekonomski napredak, sada je samo jedna emotivna priča.

Izvor: source.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button