Nihad Mešić River- Nije važno ko si

Nihad Mešić River- Nije važno ko si

Almasa Džaferbegović nije više iznalazila taktike borbe protiv sebe same. Nerviralo je kako ne može kontrolirati sve toplije osjećaje za Vladu, svog četrdesettrogodišnjeg šefa u Federalnom ministarstvu poljoprivrede. Lijepa, skladno građena plavuša, visoka i graciozna. očiju boje šljive, odmah nakon sticanja diplome Veterinarskog fakulteta gdje je bila najbolja u klasi, biva primljena na konkursu u Ministarstvu, iako nije bila “partijski uvezana” što je danas skoro osnovni uvjet. Ipak, strašna činjenica da je kao sedmogodišnja djevojčica u Srebrenici 1995. izgubila oba roditelja, bila je dovoljna da se njen uspjeh i stručnost ipak uzmu u obzir prilikom izbora između 87 kvalificiranih kandidata koji su se prijavili za taj posao.
Tokom proteklih pet godina napredovala je od pripravnice do šefice odsjeka za razvoj stočarstva. Cijelu sebe ulagala je u posao, često frustrirana birokratskim aparatom čiji je dio postala, ali ipak sretna kad bi neka od njenih ideja naišla na plodno tle. Pomoćnik ministra Vladimir Alijagić uvijek joj je bio pri ruci. Stabilan, zgodan, vedar i susretljiv. Vlado je prije tri godine iznenada ostao udovac bez djece, nakon što je njegovu voljenu suprugu Selmu koju je na poslu stalno pominjao, na sarajevskoj glavnoj ulici usmrtio nesavjesni motociklista koji je jurio 150 kilometara na sat dok je zeleno svjetlo na semaforu pokazivalo slobodan prolaz pješacima.
Postepeno su se Almasa i Vlado zbližili, uprkos 13 godina koje su ih dijelile, činjenice da je Vlado dobio ime po Lenjinu, da je bio iz nacionalno mješovitog braka, oca Mevludina, zvanog Tempo poput revolucionara Svetozara Vukmanovića i majke Stojanke iz čuvene partizanske porodice s Kozare koja je kao siroče bila spašena od odlaska u koncentracioni logor u Jasenovcu. Almasa je od svoje devete godine, nakon dvije godine provedene u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli, porodičnu utjehu i ljubav pronašla u maminoj sestri Belkisi, kardiologinji koja se nikad nije udavala, ljekarki, kao što su bili i Almasini roditelji.
Vraćajući se s posla, Almasa se pomalo pribojavala kako će tetka Belkisa reagirati kad čuje da je Almasa konačno pristala da izađe u kino s Vladom, nakon upornog odbijanja njegovih poziva tokom proteklih nekoliko mjeseci. Tetka je čekala s ručkom. Krompirska čorba, filovane paprike i tufahije označavale su tradicionalni ukus doktroice Rizvanbegović koja je vrlo držala ne samo do svog profesionalnog statusa, nego i do svog hercegovačkog, begovskog porijekla. Uz tufahije, Almasa se ohrabri i reče: “Tetka, idem u kino večeras. S Vladom!”
Tetka je pogleda prodornim, inteligentnim plavim očima, sjetivši se dersa koji je održala svojoj Almasi, koju je voljela kao rođenu kćer kad je kritikovala i protivila se Almasinom druženju s Vladom zbog njegovog imena, komunističke tradicije u porodici i pravoslavnog porijekla njegove majke Stojanke, uz bolno podsjećanje na sudbinu Almasinih roditelja. Suze u Almasinim očima dugo su progonikle Belkisu, kao i njeno šapatom izgovoreno pitanje: “Kako to misliš? Kakve to veze ima s izlaskom s ozbiljnim čovjekom koji mi iskazuje prijateljsku naklonost?” Ipak, Almasa je tog puta odgodila izlazak s Vladom.
Belkisa je oklijevala nekoliko trenutaka, pa reče:” Dobro, dušo. Ti najbolje znaš!”
“Hvala tetka” – radosno će Almasa.
To veče u sarajevskom Cinema City multikinu dok su smijali najnovijoj holivudskoj komediji “Zašto baš on?”, u kojoj se budući zet uopće ne dopada nevjestinom ocu, Almasa radosno prihvati Vladinu ruku koja je tražila da im se dlanovi zagrle. Osjetila je kako im energija struji između bića.
“Nije važno ko si, nego kakav si”, pomisli Almasa i prepusti se ljepoti trenutka.

Related Posts

Facebook Comments