Čekala je majku sa nestrpljenjem da dođe iz njive, u blatnjavim, muškim čizmama, što se „rudare„ zvaše. Majka je pogurena jedva nosila velike žute tikve koje u „Duganji“ rodiše kao nikad do tad. „Ona“ je skakutala je sva radosna, ali u duši zabrinuta. Znala je…. Da, znala je da je deseto dijete u svojih roditelja koji krv i znoj proljevaše da bi prehranili svoju čeljad i zbog toga se pribojavala njihove reakcije, te bijaše nekako samopostiđena. „Majko!“ Uzviknu, vidjevši umorne roditelje kroz prozor stare, trošne kuće. „Majko, prošla sam sa peticom, sve suhe petice majko, oče! Pa, hoću li se upisati u Srednju, u Zvorniku? Ići će i moje drugarice Milica, Remza, Zorica, Mevla?!“. „Jok“, odlučno veli majka, sva zajapurena od sparine jesenjeg dana. „Jok, valja maline brati, prati haljine, kuhati, vodu nositi, a i meni pomagati! Žensko si. A dole kažu, idu samo one…. koje stariješine prave nemaju, i koje ne mogu „zastati“ nigdje kad se udaju„ reče majka. „Ali, majko, oče, ja želim ići, završiti škole, želim imati lakši život od tebe, vas majko! Želim ti majko pomagati kada zaradim platu, jednu, dvije, sto! Biće nam puno lakše majko! Oče, čuj šta majka kaže! Molim te oče…..“, vapila je. Njen otac bijaše mudar starac. Oštra pogleda i stroga lica, starac koga su svi u selu poštovali, jer je poštenim seljačkim rukama hranio mnogobrojnu čeljad. Čovjek „samouk“, ali bijaše drukčiji od majke. I nekako je pustiše u srednju školu, u grad. I gle, završi je kao od šale, i to sa vrlodobrim. Odmah dobi prvi posao. Prvu platu. Bilo je suza k’o Drine rijeke.
Nije prošlo nešto manje od godinu dana, zarati se. I sve što se poganluk zove, stade u te teške četiri godine rata. Nakon pogibije oca i muža u onoj Srebrenici, njen život izgubi pravi smisao. Ali kao čelik jaka, ona podiže glavu. Vrati joj se u sjećanje jedan davni san, da postane „neko“. Kao žrtvu rata zaposliše je u općini.
Vrijedna, zlatnih ruku, nije se osvrtala na muške žaoke, dobacivanja, loše namjere i podvale. Ona pobijedi sebe, prošlost i zasnova brak u kome je rodila troje djece. Nošena snagom, onom kakvu samo žena ima, povrh svih obaveza završi fakultet i pristupi društvu akademskih građana. Kao čestita, vrijedna i porodična, ponada se da će odmah uznapredovati. Biti od veće koristi lokalnoj zajednici. Ali, gle čuda! Prvi dan na poslu-stres, nezamislivo podsmjehivanje, ponižavanje. „Ejjj, ona! Kakva ona? Ma to je ona završila, ma znaš brate kako hahahaha….“ govorili su. Slušala je slične komentare i sašaptavanja. Svaki, ama baš svaki dan bijaše udarac, podvala, zloba, pakost.
Potrebe zahtijevaše da na uticajnom radnom mjestu bude diplomirani ekonomista. U kolektivu bijaše samo ona takva. Pomislila je u sebi – evo sad će ona doći do izražaja. Ali, kaže odgovorni: „Ma ja, ali, ne može ona, ona je žensko“. Ja kakva li neznanja, a njoj jače, veće motivacije!
Magistrirala je. Redala je uspjeh za uspjehom. Teška srca dadoše joj unapređeneje za posao tek „više stručne spreme“. U svakom „jarmu“ vukla je za troje. U svakom poslu morala je tri puta više znati od muškog kolege koji je imao isti platni razred. Radila je kao „crnac“, a muški kolega „zijevao“ po cijeli dan, za istu plaću.
Ali, njoj ka „gore„ – ni makac. „Gore“ je prvi saradnik jedan srednjoškolac, „muško“. U doba IT revolucije ne zna upaliti PC! Za sve se pita, njegovo se „melje„. Jer, on je „muško“ !
Šta je ona SUTRA?
Je li ona SUTRA, ovo što je DANAS?
Je li ovo DANAS, gore od onog JUČER?
Zato što, ona je „ žensko“ !
Autor: Mr. Fatima Gušić
