BiH

LAŽNE DILEME: Bošnjaci i Srbi, ili ko je od koga nastao?

Tvrditi da su Bošnjaci Srbi, bilo bi isto ako bismo tvrdili da su Rusi ili Poljaci zapravo Slovaci ili Slovenci. Rusi i Poljaci su Sloveni, a Slovaci i Slovenci su samo jedne od grupâ Slovjena koje su sačuvali taj stari naziv te šire grupe. Tako i Bošnjaci i Srbi. Treba napomenuti da postoji suvremena politička težnja da se Bošnjaci pripoje suvremenim Srbima[1] koje dolazi iz velikosrpskih političkih krugovâ, kao što postoje i pojedine političke oligarhije među Bošnjačkim nacionalistima da pripoje Srbe[2] u Bosni i Hercegovini u okvire nekih Bošnjaka-Pravoslavacâ, ali to su uglavnom politikantske tlapnje koje tako s vremena na vrijeme isplivaju u vrijeme ekonomskih krizâ i ideologije koje kolaju okolo kao bumbari. Obadvije ideologije, koje su uglavnom običan kič svoj korijen vuku iz filosofije palanke[3]. Iskustvo dvadesetog stoljeća nam dokazuje da te veliko-nacionalne ideologije nemaju nikakve integralističke nego uglavnom destruktivne težnje. To je samo primitivni pokušaj da se u cilju sticanja političke superiornosti neke od oligarhijâ zlouporabi neka povjesna činjenica[4], suvremena situacija ili nešto iz dalje historije. A ti pomeni u historijskim izvorima su neuporabljivi, jer budući da dolaze iz stranih vrela, iz pera ljudi koji teško razlikuju pojedine grupe Južnih Slovjena, onda postoji i mnogo njihovog mješanja. Oni koji bolje poznaju jedne, i one druge identificiraju kao one koje bolje poznaju, tako na primjer Francuzi sve južne Slovjene identificiraju kao Srbe, Poljaci kao Racowie, a Italijani koji su najviše u kontaktu sa Hrvatima (kao u spisu dužda Andrea Dandola) i Srbe nazivaju Hrvatima, i to Crvenim Hrvatima[5].

Da, Bošnjaci potiču od ogranka Slovjenâ koji su se zvali Srbi, ali ta grupa se raspala još u trinaestom stoljeću u dvije skupine. U djelu Konstantina Porfirogeneta se pominju samo dva slovjenska naroda. Srbi i Hrvati, nema trećeg, ali to je samo u to vrijeme. Prema arheološkim nalazima, ranosrednjevjekovno pučanstvo na prostorima srednjeg Dinarskog područija je istovjetno[6]. Ti prvobitni Srbi vjerojatno nisu ni bili narod, nego neka druga, šira etnička kategorija u čiji sastav je ulazilo možda i više narodâ. Dakako tu su i Dukljani i Slovenci, ali za Dukljane iz kasnijih Bizantijskih izvorâ saznajemo da su i oni pripadali Srpskoj etničkoj grupaciji, a slovenci potiču od dvije grupe Slovjenâ koji su odvojeni od Čeha i Slovakâ na sjeveru sa pojavom Mađara u desetom stoljeću.

Raspad stare srpske proto-etnije je bio još u trinaestom stoljeću pod uticajem etno-konfesionalnosti, jednog fenomena specifičnog za narode istočnih Mediteranâ. Ali taj proces je tada samo počeo, i trajao je vijekovima vrlo neujednačeno. Po sličnom obrascu, formirani su i Druzi i Jezidi, Jermeni i Jevreji, i ta pojava je vrlo stara. Ona je zahvatila čak i one narode koji su to područije napustili tisuću godina prije pojave Osmanlija i miletskog sustava kao što je to slučaj sa Židovima i Ašurima. Iako je postojao srpski katolički nadbiskup još od desetog stoljeća u Baru[7], od trinaestog stoljeća se Srbima počinju nazivati samo ona slovjenska plemena koja su prihvatila pravoslavnu vjeroispovjest koju je među tim Srbima učvrstio Rastko Nemanjić. Na svim starim prikazima tog čovjeka piše pored njegove glave „сты Сава – прьвый архиепископь Срьбскій“ a ne Raški ili nekog drugog feuda.

Bošnjani koji su u srednjem vijeku pretežno katolici[8] i naseljavali su gornji tok rijeke Bosne i suvremeni Srbi, ili Slaveno-srbi (po krsnoj slavi) koji su pretežno pravoslavne vjeroispovjesti i naseljavali su prvobitno planinsko područije od Glamoča i Livna na zapadu do Pirota i Vranja na istoku. Iako su sačuvali staro ime, to ne znači da su pravoslavni Srbi originalniji od Bošnjanâ. Obadvije grupe su se približno jednako udaljile od prvobitnih južnoslovenskih Srbâ. Neke osobine prvobitnih južnoslovjenskih Srbâ su ostale samo kod Bošnjanâ, a pravoslavni Srbi su ih izgubili. Na primjer, mitološko biće indoevropskog lemura (div koji lomi planinu da potekla voda do sela) se kod slovjenskih narodâ može pronaći kao Prometej samo kod Bošnjakâ (Ajvaz Dedo) i Lužičkih Srbâ (wobr Sprjewnik[9]), i nigdje drugdje u tom obliku. U idiomima[10], Bošnjani su sačuvali glagolsku temu za glagole druge infinitivne vrste na ~ni~[11], dok se ona kod pravoslavnih Srbâ izgubila, i pojavio se obični oblik na ~nu~ od praslovjenskog ~nǫ~ iako se može pronaći u nekim visokofosilizovanim dijalektima kojim govore i pravoslavni Srbi[12], i kod Lužičkih Srbâ kao visokoreliktni srbizam[13]. Ovaj oblik na ~ni~ postoji i u Slovenačkom jeziku[14], ali tek nakon 18 stoljeća, i nije star.

Ove dvije grupe se u petnaestom i šesnaestom stoljeću dalje djele u sitnije podgrupe, pa se pravoslavni Srbi djele na Krajiško-Hercegovačku podgrupu koja živi zapadno od rijeke Drine i Šumadijsko-čarapansku podgrupu istočno od Drine. Srednjevjekovni Bošnjani se dijele dalje u dvije podgrupe prema vjerskoj pripadnosti, na bosanske Hrvate odnosne Šokce i Bunjevce (grupu čiji sam i ja djelomični pripadnik) i Bošnjake muslimane.

U procesu formiranja nekih pretečâ jugoslovenske ideje, postoji i proces re-srbljenja Bošnjakâ muslimanâ, ali to je zakačilo samo intelektualne elite te etničke grupe. U dvadesetom stoljeću untar ideje Jugoslovenstva vrši se kroatizacija Šokacâ i Bunjevacâ, ali mala i slaba Hrvatska republika to vrši vrlo plitko. Bošnjaci koji su u 15 stoljeću naselili sjever Srbije i jug Madžarske su kroatizovani samo u onim krajevima koji su preko Jugoslavije bili u kontaktu sa S.R.Hrvatskom.

Ali to grananje ogranka slovjenskih plemenâ srpskog arealnog kruga nije počelo u trinaestom stoljeću. Grananja su se dešavala i ranije untar praslovenske zajednice, podjele su postojale i prije seoba Slovjenâ, tako da su se pra-pra-pra Srpska plemena kao ogranak Praslovjenâ u toku seobâ narodâ podjelila u dvije grupe. Iz nepoznate pradomovine, takozvane Bojke[15] jedan ogranak je otišao na zapad od kojih potiče nekoliko današnjih zapadnoslovenskih grupâ, i jedna grupa je otišla do Balkanâ od kojih potiču gore opisane podgrupe. Grupa koja je otišla na zapad, prvobitno se ugnijezdila u srednji tok rijeke Elbe, a neke od njihovih podjelâ nastale su još tjekom tih metanastazičkih kretanjâ. Jedna grupa se kretala sjeverno od Tatrijskih i Krkonoških planinâ Šlezijskom udolinom, a druga grupa se sa proto-českim plemenima, nosiocima kulture Prag-Korčak kretala južnom stranom. Obadvije grupe su se ponovo spojile na područiju srednjeg toka rijeke Elbe početkom sedmog stoljeća, otprilike u isto vrijeme kada se na Balkanima pojavljuju i prvobitni južnoslovjenski Srbi. I ta zapadna grupa se dalje ponovo grana. Sklavinija koju su oni formirali, vrlo brzo pada pod vlast Karlomana, tako da jedan dio poslije smrti plemenskog poglavice Miliduha, iz okoline Glamoča i Chlevna na krajnjem zapadu stare Lužice odlazi u okolinu Domažlica u Českoj u vrijeme českog plemenskog poglavice Borživoja i od njih potiču Hodovci[16], a od grupâ koje su ostale na rijeci Elbi formiraju se Lužički Srbi[17], koji inače nikada nisu mogli da se formiraju kao jedan narod (do 19 stoljeća i perioda romantizma) nego se i danas dijele u dvije grupe na Gornje i Donje prema onoj podjeli kako je tko naseljavao rijeku Elbu, tj oni koji su išli kroz Bohemiju i oni koji su išli kroz Šleziju.

Međutim, kada govorimo o suvremenim Srbima i Bošnjacima treba da imamo na umu da su proto-Srbi samo slavenski supstratum. Postoje i druge primjese. Kod pravoslavnih Srbâ, najvažnija je etnička primjesa u romanskim narodima Armunjima i Dalmatima, a kod Bošnjaka to su još i Unđari, potomci islamizovanih Madžarâ[18] koji u Bosnu dolaze kao izbjeglice poslije Bečkih ratovâ, zatim izbjeglice iz Imotske Krajine i u istočnoj Bosni potomci Bašibozukâ iz Srbije, naročito iz Valjeva i Užica, ali i islamiziranih pravoslavnih Srba, naročito iz Hercegovine.

Što se tiče odbijanja suvremenih Bosanskohercegovačkih Srbâ od Bosne i Hercegovine, budite sigurni da taj slučaj nije samo ovdje. I druge slične mikrogrupe se slično ponašaju. Kod Frišana na sjeveru Njemačke[19], Njemačka počinje od praga kuće i napolje, u kući nema Njemačke, U Baskiji ni jedan lokalni dokument nema na pečatu grb ni Francuske i Španije (i tako je to već mnogo godinâ), ni Valonci ni Flansi nisu Belgijanci i slično. Treba shvatiti da je Bosna bila Turski pašaluk, a kasnije i Vilajet. Velika trauma za pravoslavne Srbe bilo je kupljenje „djece“, ali ovdje je u raskoraku značenje pojma djeca u Turakâ kao altajskog naroda i Srba kao slovjenskog naroda. Altajski narodi uslijed ishrane bogate proteinima (stave komad živog mesa ispod sedla u specijalni džep, pa poslije jedu to samljeveno meso sa krvlju) vrlo rano ulaze u zrelu dob, za razliku od Slovjenâ čija je prehrana manje bogata proteinima te se najčešće sastoji iz varenog povrća i kuhanog ovčijeg ili svinjskog mesa, ali i običaja da se jedu mladunčad, u čijem organizmu još nije došlo do razvoja proteinâ. Zato je donedavno kod pravoslavnih Srbâ (ali i drugih Slovjenâ) bio običaj da muško potomstvo ostaje sa roditeljima do dvadesetpete, tridesete godine uzrasta i onda se ženi sa vrlo mladim djevojkama.

Također, tu su iz česti zulumi počinjeni od strane regularnih organâ Turskog carstva. Tursko carstvo imalo je mizeran poreski sustav koji je iznosio oko 10%[20], te država često nije bila u stanju da izdržava svoj aparat koji je bio prinuđen pljačkati, da ne bi umro od gladi. Možete pronaći nekoliko grupâ Srba koji su podrijetlom sa tla Bosne i Hercegovine i koji su iz nje pobjegli još u petnaestom i šesnaestom stoljeću, a kod kojih se Bosna uopće ne pominje, iako su te grupe sačuvale sve (apsolutno sve) folklorne osobine Srbâ. Najbliža takva grupa su Bojančani[21] u Sloveniji u okolini Črnomelja. Samo pažljivom analizom njihovog dijalekta i nošnje možemo ustanoviti da su oni iz povijesne Bosne i Hercegovine. Tjekom mog studiranja početkom dvijetisućitih, u telefonskom imeniku Dombasa i Harkova u Ukrajini sam pronašao mnoštvo srpskih prezimenâ, uporedo prezimena iz Bosne i Hercegovine[22] i suvremene Srbije, a nigdje nećete pronaći da se spominje da su te migracije bile iz Bosne i Hercegovine, iz prostog razloga jer Srbi koji su u to vrijeme napuštali Bosnu i Hercegovinu, nisu se izjašnjavali prema toj zemlji nego samo etnički. Takvih slučajevâ odbijanja Bosne i Hercegovine bilo je i kasnije u samoj Bosni i Hercegovini. Za Majevičke Srbe[23], koji žive u BiH, pedesetih i šezdesetih godinâ Bosna je počinjala od Spreče. Slična je situacija bila i u Bosanskoj Krajini među srpskim pučanstvom[24]. Pojava Dahija u Bosni i Hercegovini, i proglas pročitan Sarajevskim Srbima svršetkom 18 stoljeća u staroj crkvi na Baščaršiji, samo su trend u evropskoj historiji tog doba.

Zato je naturanje Bosanstva Srbima ili srpstva Bošnjacima posao koji je unaprijed predodređen na neuspjeh, ali nije ni potreban. Ja osobno mislim da nacionalizam i patriotizam (to je isto, to su samo metastaze) nisu dobre stvari. Nikada nećete vidjeti nekog nacionalistu ili patriotu da je nasmijana i vedra osoba, to su skoro uvijek turobne i grozomorne osobe. Oni često misle da je dovboljna njihova ljubav prema domovini ili narodu, pa onda na primjer, ne plaćaju porez i slično. Mnogo je bolje rješenje da se bude uzoran građanin, nego da se voli neka država ili nacija.

 


[3] Radomir Konstantinović – Filosofija palanke – „Prošlost nije ono što nije sadašnjost, neka pre-sadašnjost, ili neka ne-sadašnjost. Prošlost je u najmanju ruku predviđanje sadašnjeg, ali je mnogo više potvrđivanje njeno”

[4] TV emisija 60 minuta na federalnoj televiziji emitirana 9 siječnja 2012

[5] Dominik Mandić – Etnička povijest Bosne i Hercegovine – Ziral, Mostar, 1982 (ovaj tekst upravo za cilj ima da dokaže da u Bosni nikada nije bilo Srba i Bošnjaka, nego samo Hrvati, ali daje citat iz knjige Andrea Dandola)

[6] В.Седов – Славяне в начале средневековья – str 331.

[7] Glasnik Zemaljskog Muzeja 1905 – str 445

[8] Benedikt Kuripešić – Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530 – Svjetlost Sarajevo 1950 – str 21, 22

[10] Jedan od mojih traktata na temu srpskohrvatskog jezika, ali i prvi pisan na srpskohrvatskom jeziku, su  moje komparacije idiomâ južnoslovjenskih i zapadnoslovjenskih Srbâ (i srodnih narodâ Hodovacâ i Bošnjakâ) sa ciljem što dubljeg shvatanja praslovenske dijalektologije pošto postoje neke vrlo upadljive sličnosti u genitivu, instrumentalu atematizaciji glagolâ treće i četvrte infinitivne grupe i etimologiji nekih praslovjenskih glasovâ, ali sa različitim refleksijama. Također, stara keramika i osobna imena pokazuju veliku sličnost, naročito što se istražuje dublje, ali ne i sa drugim Slovjenima.

[11] П.Ивић – Српскохрватски дијалекти, њихова структура и развој – str 182

[12] П.Ивић – О говору галипољских Србâ – str 274

[13] E.Werner – Studien zum sorbischen Verbum – Будишин 1996 – стр 90

[14] Franc Drolc – Slovenski jezik – Zagreb 1970 – стр 26

[15] Na Karpatima postoji etnička grupa Bojki u sastavu Ukrajinske grupe Rusnakâ, ali oni se pojavljuju tek u 13 stoljeću, i njihovo ime potječe od konstrukcije „бо якъ“ što na njihovom dijalektu Rusinskog jezika znači „samo“. U arheološkom smislu, oni su prema Orestu Korčinskom bliži Hrvatima, nego Srbima, ali ni približno toliko koliko Lužički Srbi sa jedne strane i Srbi i Bošnjaci na Balkanima prema najnovijim proučavanjima srbijanskog arheologa Đorđa Jankovića.

[16] E.Maur – Chodové. Historie a historická tradice, Praha 1984 – стр 10 & J.Bednaříková, A.Homola, Z.Měřinský – Stěchovaní narodů a východ Evropy Praha 2006 стр 163 – 170

[17] Enciklopedija leksikografgskog zavoda – Zagreb – knjiga 4 – str 668

[18] Glasnik Zemaljskog Muzeja – 193 – str 143 – 157 & Građa – knjiga xvi – odjeljenje društvenih naukâ – Sarajevo 1969 – str 20, 67, 119

[19] Govorim seelterski jezik, tako da sam u kontaktu sa pripadnicima te etničke grupe, baš ovu priču čuo.

[20] Glasnik Zemaljskog Muzeja – 1946 str 130 do 133 (čitati turski tekst, prijevod nije idealan)

[21] Radovi Akademije nauka i umjetnosti BiH – 35 – Odjeljenje društvenih nauka, 12 – Sarajevo 1970 – str 147–237

[22] Đorđe Janjatović – Prezimena Srba u Bosni – Sombor 1993.

[23] ANUBiH – djela – knjiga xxxiv – odjeljenje društvenih nauka knj. 19 Sarajevo 1969 – str 8

[24] V.Ćorović – Historija Bosne I – Beograd 1940 – str 1



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button