KolumneKultura

Amra Deliomerović: Volimo se, osjetim to, nismo naši, a nismo ni samo svoji

Lije od Bog te pita kad. Trebala bih popiti kafu, ali mi se ne pije. Znam da u kuhinji ima moje omiljeno pecivo, toplo, Lara jutros donijela i ima mlijeka, ali mi se ne jede. Lara je dolazila oko sedmice. Čula sam kako je otključala vrata moga stana. Pravila sam se da spavam. Htjela sam izbjeći kratki razgovor i njeno, uvijek brižno i nježno, milovanje po kosi.

Ne znam ni da li da odem na posao. Uvijek mogu izmisliti neku laž. To je bar, u ovim mojim tridesetima, lako. Treba izgraditi takav stav da te svi uvijek doživljavaju kao odgovornu i marljivu, tek tad možeš praviti skretanja, a da te niko nikad ne otkrije.

S njim sam se vidjela sinoć. Kratko. Pozdravio me i malo zagrlio. Bojao se nečeg. Ili sam se ja bojala nečeg? Ja se uvijek bojim, uostalom. Kukavčim pred životom. A hrabrujem pred visinama, bolešću, mrakom, avetima. Pravim kardinalnu grešku. Doći će jednom do puknuća i krv će krenuti da teče na sve strane. Mislim da ga volim. Osjetim lijepu i ljepljivu strepnju svaki put kad ga nakratko i negdje vidim ili čujem. Volim njegov napola napuknuti muški glas, koji miluje i šamara podjednako.

Sinoć sam se vraćala iz pozorišta. Sama. Tamo uvijek idem sama. Volim, eto, tako. Kiša je lila. Prolazila sam kroz Andrićevu. Nisam imala kišobran i sva sam bila mokra. Ni on ništa nije bio odgovorniji. Znam gdje je bio. U Andrićevoj ima, rekla bih, samački restoran. Ugodna atmosfera. Niko te ne pita ništa i obično se tu niko ne poznaje. Prije mi je pričao da često tamo večera. Imao je tamnoplavi džemper. Košulja je bila svijetloplava i crne cipele.

Bio je lijep i suviše lijep za moj ukus. Još kad k tome dodam njegove jasne romanske rečenice, smislene odgovore i nježni šapat, dobijem jednu zaokruženu cjelinu, koju ni dragi Bog ne može odkružiti. Nisam htjela da bude dio mog života… Možda? Ni on nije htio da ja budem dio njegovog… Možda? Ali smo htjeli da se imamo, eto, tako. Da se samo malo imamo u tim kasnim satima i kišnim ulicama. Da znamo da smo naši i da niko ne popunjava našu prazninu, do sami sebi.

Oboje smo imali isti pogled na život. Htjeli smo miran i porodičan život, ali su nas poslovni izazovi, koje smo s tolikom strašću primali i igrali se životima miliona ljudi, uz najveću sigurnost, koju čovjek može da posjeduje, odvajali od toga. Volimo se. Osjetim to. Nismo naši, a nismo ni samo svoji.

PIŠE: Amra Deliomerović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button