Iz drugog ugla:
Koliko vrijedi potpis?
Početak suđenja Slavku Stjepiću šefu Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša grada Tuzle u javnosti je dobilo značaj od – „posebne znatiželje“. Optužnica kaže da je Stijepić oštetio budžet za više od 700 hiljada maraka zbog izdavanja dozvola za gradnju objekta na Stupinama uz parking hotela Tuzla. Strana koja tuži, dakle Hotel Tuzla, tvrdi da se radi o dijelu zemljišta, koje pripada hotelu, a dodijeljeno je investitorima za gradnju stambenog bloka. I kao što to obično biva u sve ovo se dodaju razni detalji i informacije tipa povjerljivih pikanterija iz kuloara, koje imaju za cilj da „čvrsto uozbilje stvari“, da se običan čovjek ne mora mnogo mučiti u donošenju zaključka da li je pomenuti općinski funkcioner kriv. Unaprijed – sve se zna!
Ipak nekoliko činjenica, odmah upada u oči. Prije svih – ko je sve sudjelovao u donošenju odluka da se konačno donese urbanistička, a potom i građevinska dozvola za gradnju? I kojim redosljedom se došlo do papira koje je potpisao optuženi Slavko Stijepić? U ovom slučaju Služba za prostorno dobila je zadatak od Kolegija općinskog načelnika da pripremi načelnu urbanističku saglasnost za raspisivanje konkursa za prodaju građevinskog zemljišta, koja se potpom dostavlja Službi za imovinsko-pravne poslove. Ukoliko nema ništa sporno ona priprema Odluku načelnika za raspisivanje konkursa za prodaju gradskog zemljištva. To potpisuje (grado)načelnik, dok Općinsko vijeće formira komisiju (što potpisuje predsjedavajući Vijeća) koja vrši odabir najboljeg kupca. Potom Služba za imovinsko-pravne poslove, na osnovu odluke komisije, priprema rješenje o prodaji i pribavlja mišljenje općinskog pravobranioca. Ukoliko pravobranilac nema primjedbi na zakonsku porceduru dokumenti se šalju OV na usvajanje. Kad rješenje Općinskog vijeća postane pravosnažno, načelnik sklapa ugovor sa kupcem o dinamici plaćanja, čime on postaje vlasnik parcele i upisuje se u grunt. Tek tada, vlasnik parcele se pojavljuje kod Službe za prostorno za dodjelu urbanističke i građevinske dozvole. I tu se priča o administrativnoj proceduri završava….
Možda vam je sve ovo izgledalo dosadno, ali normalan i dobronamjeran čovjek mora se zapitati – gdje je „kvaka“!? Zašto nakon toliko odluka, rješenja i potpisa pod udar dolazi samo – jedan potpis!?. Šta je sa svim onim ispred njega? I zašto se iz krivične prijave protiv grupe ljudi izdvaja samo jedan. Da li to znači da je potpis gradonačelnika Jasmina Imamovića manje vrijedan od Slavka Stijepića? Ispade Stjepić moćniji i od prvog građanina Tuzle, pa i samog Vijeća.
Konačno gdje je tu logika? Koji su argumenti sudskog spora ako se sve radilo na gradskom zemljištu, iako strana koja tuži općinu tvrdi da je to vlasništvo hotela. Na kraju ako se polazi i od ove teze iz tužbe, kako onda budžet grada može biti oštećen. Ili ako se kaže da je općina prodala jedno, a drugi tvrde da je trebala još, jer eto manje je 770 hiljada KM u budžetu…..
Zdrava logika ovdje ne dobija odgovor. Mnogi tvrde, i počinju bivati u pravu, gdje prestaje logika tu počinje ovakva Bosna i Hercegovina čiji nosioci i izvršne, i zakonodavne, nažalost, i tužilačke vlasti, vrše selekciju među ljudima. Sad slobodno mogu reći, iako nerado, i na nacionalnoj osnovi, jer u Tuzli više nema ni jednog direktora javnih preduzeća i ustanove drugih nacionalnosti. Da li je to (ne)namjerna poruka javnosti, kako je Slavko Stijepić izvučen iz sehare kao ciljana kolaterala cijelog jednog lanca odlučivanja, što da ne i proizvoljnosti. Time slobodarska, radnička, demokratska, multietnička Tuzla sve više odbrojava svoje posljednje dane. I onda kao na kašičicu poput infuzije ponudi svojim građanima poneku „sočnu“ priču poput ove u stilu one narodne – Dok se neko ne dosjeti….
/Piše: Biljana S.Tomić/
