Kolumne

Bahrija Habul: Ludi kamen










Oženio sam se u 28-oj godini života. Neki su poslije govorili kako nisam im'o tu namjeru, ali ipak sam, kažu, stao na „ludi kamen“.

Podvlačim da su to samo insinuacije jer se uopšte ne sjećam da sam stao na takav kamen, međutim istina je da sam jedne večeri, ulazeći sa djevojkom u restoran „Stari Gurman“, glavom ošinuo u kamen koji je stršio iznad niskog ulaza.

Malo, ili malo više, mi se zamantalo, ali smo produžili do našeg stola. U restoranu je bila prijatna atmosfera. Uočio sam crno –bijelo obučene konobare, a godilo mi je i nečije tiho muziciranje na klaviru. Poslije aperitiva, osjetio sam jači bol u glavi od udarca tintarom o onaj budalasti kamen na ulazu.

Posljedicu tog udarca osjećam i danas, jer sam te večeri zaprosio djevojku i ona je, bezbeli, pristala i ne pušta me iz feleka. Negdje sam čitao da priča o ludom kamenu datira od 700-te godine stare ere. Bilo je to na današnjoj teritorija Tunisa.

Naime poslije ženidbe žene su postajale da te bog sačuva, nisu se dotjerivale, slabo su kuhale i stalno bi gunđale. Muškarci su bili nezainteresovani za takvu ženu i često bi išli u zijan. Ovakve pojave su bile učestale u mnogim brakovima i nakon dugog vijećanja zaključeno je da ove promjene imaju veze sa nekim kamenom na koji ako staneš na njega, odmah nagraišeš, to jest stupiš u brak.

Nagraisati, prevedeno na narodni jezik, znači najebati. Ljudi nisu znali, od mnoštva kamenja, koji je ludi, pa su ih počeli uklanjati s puta i tako je nastala kanalizacija, međutim, ludi kamen, izgleda nije uklonjen i dan-danas mnogi ga nagaze. Čak izgleda, da je svaki trotoar popločan ludim kamenjem. Čak kruže priče da je u Tuzli u temelje načelništva ugrađen ludi kamen.



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button